Žuti disk je upravo prošao zenit moje unutarnje ekliptike, a poznati anđeo je sletio na dlan sudbine i pjevušio requiem bijelim daljinama.

Sjećaš li se obećanja koje si izgovorio u maloj sobi na kraju grada, u sutonu onoga dana kada je moje nebo osjećalo umiranje najsjajnije zvjezde moje mladosti?

Tvoje riječi su lelujale u mom malom svemiru kao lahor što je odnosio tugu na obale oceana snova i zalijevao cvijeće tamo gdje njeno tijelo leži, a duh joj je i sad oko nas?

Bio si karijatida na koju sam oslonila moje, od bola skrhano tijelo, bio si i ostao supernova u onom zatamnjenom dijelu moga beskraja.

Govorio si titrajima srca, govorio si muzikom glasa koji je nestajao u lijepim uspomenama, govorio si cvrkutom ognjene ptice koja je svojim krilima čuvala moje okrhnuto nebo sreće.

Ljubio si to obećanje zvjezdanim prahom, zatvarajući vrata pakla, da se ne izgubim u tami straha od samoće koju sam osjećala kad je vjesnik neba ispratio odlazeću sjenu moje duše u svevremenost Božjeg sna.

Zalutala sam u tom vjerovanju, otvorila okna kroz koja si uranjao u moje trenutke kao veliko sunce i grijao ozeblo srce.

Začahurena u školjci povjerenja nisam osjetila da tvoje, na odru života izgovorene riječi postaju mrtva slova na svilenkastoj kopreni moje istine.

U jednom sumraku želja ugledala sam silhuetu ognjene ptice u orbiti tuđeg eclipse i zaustavila onaj sat što si ga zaustavio na početku naše priče, da ne čujem zvonjavu izdaje ljubavi.

Danas mi se čini da su prohujali eoni tugovanja u kojem sam ponovo izrastala iz pepela i  polako dozvoljavala srcu da diše.

U ovoj novoj galaksiji još uvijek vidim odsjaje tog davnog sna, skrivam ga u ciboriju otkud s vremena na vrijeme progutam hostiju sjećanja na let ognjene ptice kroz bijele snove.

Tajno se nadam da nikad neću sanjati bijelu boju kad budeš odlazio putem Neba. Tajno se nadam da ćeš otići uz prasak života, kako si i uletio u moj zvjezdani krug pa još uvijek tvoja duša neumorno dolazi, prolazi, čeka, pita, ali ne dobiva odgovore.

Danas znam da si mi otkrio tajnu kako preživjeti bez tebe, kako sve ono što si dotakao – pretvoriti u zlatni dodir ove duše što tiho diše uz mene.

Dao si to obećanje mojoj smrtnoj majci i zauvijek ga nikad ispunio. Ispunjava ga netko drugi, netko tko je čuo tvoje riječi u dubokom snu, zaledio taj trenutak u svojoj duši i darovao mi ga onog dana kad je srce otkinulo gorku šifru tvog imena i bacilo ga daljinama.

Ipak, sve je onako kako je ognjena ptica zacrtala i ono što je zapisano na dlanu slomljenih linija.

U krošnji svijesti ponekad čujem jecaj te poludjele ptice i nasmiješim se uspomenama, napišem stih prohujalom vremenu i zatvorim ga kao tajnu u brevijar davnih vjerovanja.