Kada se govori  o ženama  počinje se pričom o tome kako su neravnopravne s muškima,ugrožene,da postoji sukob između njih itd.Za mene taj problem ne postoji.Ne postoji muško ženski problem.Ne želim gledati da postoje žene nasuprot muškima.Priče o jadnim,ugroženim ženama,koje su iskorištavane,manipulirane,nemaju prava,danas više ne vrijede.To je nekad i bilo.Samo za primjer mogu navesti scenu iz serije „U registraturi“ gdje žena jede stojeći ,leđima okrenuta mužu i govori mu vi.No to je završilo i otišlo u povijest.Sada  se samo možemo čuditi kako je to nekad bilo. Danas žena koja hoće karijeru,ima karijeru.Koja želi porodicu ima porodicu.Ako želi živjeti sama ili  biti samohrana majka,može .Želi li živjeti sa ženom ,može i to.Ne vidim problem.Problem nastaje kad ona ostvari to što želi,pa je nezadovoljna.A kad je nezadovoljna netko za to mora biti kriv.Pa su onda krivi muškarci ili društvo.Izabrala je život kakav želi,živi ga tako i ipak nije dobro.Nije dobro jer smo nepotpuni sami u sebi.Ostvarimo svoju ulogu,ali to nije dovoljno.Ostajemo prazni.U nama postoji nešto što nije realizirano i nešto što nam ne da, da to ostvarimo pa to onda projiciramo na druge i kažemo da su nam oni krivi.Naravno tu su odmah dežurni krivci muškarci,oni su ti koji nam nedaju,koji nas ograničavaju,sputavaju,zabranjuju.A samo je na nama da poradimo na sebi,otkrijemo što je to što nam nedostaje .Tada postajemo kompletne žene,kompletni ljudi. I više nema nikakve ugroženosti ili neravnopravnosti .

 

Izaberemo upravo takvog muža ili suputnika,kolege,radno okruženje,čak i djecu koji nas ograničavaju u onome što u stvari same sebi ne dozvoljavamo.Zabrana je ugrađena u nas i mi samo nađemo nekog tko će biti njen nosilac.Ali ga proglašavamo tamničarom,tiraninom.Da ja nešto hoću,da ja imam za to sposobnosti i da dam sama sebi dozvolu ,gdje bi mi bio kraj.Koji bi me muškarac u tome mogao spriječiti,koje okruženje,koje društvo ?Ali ne, lakše je kukati ili protestirati i buniti se,tražiti krivca,proglašavati se zapostavljenom i zanemarenom ,nego vidjeti vlastiti doprinos tome stanju.

Ako se oslobodim nametnute uloge koju sam morala odraditi iz određenih razloga što su me na nju navodili tokom mog odrastanja i otkrijem sama sebi ono što sam ja,ako se  pustim  onim  energijama  koje su ja sama,zadovoljstvo i radost ,snaga i moć koja će se time ostvariti bit će dostatna da preokrenem život tako da ne budem nikakva žrtva,nikome sluškinja,netko bez prava ili neravnopravan,netko kome će drugi nametati i govoriti kakva trebam biti i što trebam raditi i misliti.Ja sam svoj vlastiti izvor i  jedino je Bog iznad mene i njemu se pokoravam .Bog i božji zakoni  moje su granice , a ne društvo .

Za mene je svaka žena čovjek i svaki muškarac prvenstveno  čovjek.I koliko se kao čovjek drži božjih zakona.Prema tome se možemo slagati ili ne.Družiti ili ne.Privlačiti ili odbijati.

Poneki muškarac može mi biti jako privlačan da se družim s njim,kao što mi i pojedina žena može biti odbojna,da je ne poželim više sresti u životu.Naše energije nisu kompatibilne,ne slažu se i ne privlače se.I to je to.Svatko ode na svoju stranu.Neka me žena može zadaviti svojim ponašanjem,svojim zahtjevima,ponašati se dominantno i kontrolirajući i da je to muškarac možda bih se pobunila da nisam ravnopravna,da me se iskorištava,ali nije ,žena je,pa ja onda nemam što za reći.Na meni je samo da je prihvatim i da odlučim da se maknem što dalje od nje.Po meni na nama ženama nije da se borimo za ravnopravnost,busamo se u prsa,tražimo ista prava kao muškarci i postajemo kao oni,na nama je  da otkrijemo same sebe.I budemo to što jesmo.Ovisno o tome koje energije u nama prevladavaju.Ako sam nježno žensko biće,puno ljubavi i suosjećanja,onda sam to,ako sam odlučna,poduzetna,hrabra i ambiciozna onda sam to,a ne preuzimam trenutno ponuđene uloge koje današnji muškarci imaju da bi bila kao oni i tako postala jednaka njima.To je moj programa.Gledati samo sebe.Raditi samo na sebi.Nikog drugog ne mijenjati,optuživati,prebacivati odgovornost na njega.

Ma nemoj, muškarci su krivi zato što su žene slabije plaćene,što nas nema na rukovodećim poslovima,što nisu u politici na vrhu.I sad guraju žene  u politiku po nekakvim kvotama da bi se umjetno povećao njihov broj u pojedinim strankama.Žene koje su imale karizmu,koje su to bile u svojoj srži,vjerujem da nikakav sistem,nikakav muški šovinizam nisu mogli spriječiti da uspiju.A žena koja nema u sebi taj politički živac,političku ambiciju,što da uopće radi u politici.Tako je i na rukovodećim položajima .Ona koja je za to rođena,ona će isplivati na vrh bez obzira na sva ograničenja.I bit će bolja i kvalitetnija od mnogih muških koji su na takvo mjesto došli samom inercijom.

Problem nastaje  kad žena misli da treba biti ravnopravna i sili se i trudi  to biti,a pritom pokapa u sebi sve svoje prave osobine koje su možda i u suprotnosti s njenim samonametnutim ambicijama.Tako je i kod muškaraca.Obitelj mu nametne što mora biti ,on se ne pobuni,a mora recimo nastaviti obiteljsku tradiciju i time pokapa zauvijek neke svoje težnje i ljubavi koje su njegove,prave i iskonske.Silno nezadovoljstvo koje nastaje takvim životom liječi se optuživanjem i okrivljavanjem drugih.Uništivši svoj život,uništavaju i živote oko sebe.

Znam sama po sebi kamo vodi prisiljavanje i „silovanje“same sebe da se  bude ono što nisam.Imala sam ambiciju da napredujem na poslu.Ali to je bila samo deklarativna ambicija.Ona se podrazumijevala,nekako očekivala od mene.Završila sam fakultet i sada sam trebala napredovati.S druge strane bila sam naučena da sam ja ona koja se nikome ne smije zamjeriti,sukobljavati se,raditi po svome.Bila sam ona koja je trebala paziti na druge,biti obzirna,osluškivati tuđe želje i potrebe, trebala sam paziti da slučajno nekoga ne povrijedim, da ne budem bezobrazna.Čak je išlo dotle da sam se loše osjećala ako bih bila u nečemu bolja,pametnija,brža,sposobnija od drugih.Bila sam oličenje skromnosti i obzira prema drugima.Igrajući te dvije oprečne uloge,ovu ambicioznu i onu obzirnu,naravno da nisam mogla uspjeti na poslu i napredovati,jerjedna drugu su ometale i blokirale i radile kaos u meni.Stalno sam govorila sama sebi, sramim se što ne napredujem,a istovremeno - ne želim se gurati,ili ne želim nekog povrijediti.Naravno da sam na poslu stagnirala.Svi su me prešišali.Došli su i mladi,neovisno o spolu, koji se vrlo dobro znaju izboriti sami za sebe.A ja sam shvatila da su obje moje uloge bile lažne.Nametnute.Da ni jedno niti drugo nisam ja.Koga da danas okrivim?Da kažem da mi kao ženi nisu dali napredovati do nekog rukovodećeg ili bar šefovskog mjesta.

Sada znam i zadovoljna sam što se  nisam silom ,usprkos same sebe gurala i gazila ljude oko sebe.No ujedno znam da nisam niti netko tko mora stalno strepiti i paziti što će drugi reći i imati posebne obzire prema njima.Znam da nisam ni jedno ni drugo.Ja sam nešto treće i to sad otkrivam.Što želim,što volim,što me veseli,što me čini zadovoljnom,što me ispunjava,u čemu uživam,koje su to sposobnosti i potencijali  koje imam a koji su se sakrili duboko u meni i čekali kad ću se sjetiti otkriti ih.A znam da postoje,znam da  je u meni sakriveno čitavo bogatstvo,cijela škrinjica s blagom,koja je već tu nadohvat, predamnom ,a i ključ je tu.Samo ga trebam staviti u bravu i zaokrenuti ga.

Još ostaje ono pitanje,zar je to sve samo za mene?Jesam li to zaslužila ? Da nije  možda to neka zabuna?Možda će netko doći i zahtijevati škrinjicu za sebe.Ali to su samo strahovi i moje dileme.Oslobodit ću ih se.

 

Što sad u ovim okolnostima da se ja kao žena bunim za ženska prava protiv muških koji i sami glume nametnute im uloge, i koliki bi najradije stali i rekli da im je dosta,da ne žele više biti muškarci,da im je dosta odgovornosti,dosta lude ambicije,dosta tog luđačkog tempa,dosta im je jakosti koju ne osjećaju u sebi.Misle si što to žene hoće,što se bune,pa njima je baš dobro.Drugi rade za njih,brinu o njima,odgovorni su,a one imaju slobodu da budu što jesu,opuštene,slobodne,bezbrižne,mogu biti slabe,bespomoćne,mogu i plakati,kukati i žaliti se,mogu se sastajati na svojim kavama i ogovarati nas muške...Baš nam zavide i misle si što nam fali?.

 

U stvari mene zabrinjava  budućnost kad vidim današnje djevojke kojima je glavni cilj da se dobro provedu,kad ih vidim kako nabadaju u visokom peticama,polugole,obučene kao prostitutke.Ili one curice koje se ponašaju kao dečki,piju,tuku se i prostače,drske su i bezobrazne.Današnji trendovi ne uklapaju se nikako u priču o sukobu spolova i ravnopravnosti.Uloge se mijenjaju.Žene postaju neke druge žene.Uloge im više ne nameću roditelji nego mediji i ulica.Oni ih formiraju,oni ih odgajaju,da postanu infantilne,glupačice,bez svoga ja,povodljive i okupirane samo svojim izgledom,krpicama koje će staviti na sebe,pitanjem kako se našminkati,kojima je važno samo kupovati,ništa ne raditi,a za to traže sponzora,moderni naziv za makroa.Dok jedne postaju kao dečki,rabijatne i agresivne,druge se praktično prostituiraju.Obje gube  kao žene,ali i kao ljudi.Klasični muško ženski odnosi mijenjaju se i tko zna što će nam budućnost donijeti.