U mom djetinjstvu nije bilo čak ni koševa za smeće...

Smeće, zagađeni zrak i klimatske promjene su nusprodukti modernog načina života. Ja se sjećam sasvim drugačijeg vremena.

Imali smo četiri godišnja doba, sjećam se magle, ali ne od zagađenog zraka, nego od zemljinih isparenja, iako smo se grijali na drva, zimski snjegovi su bili bijeli i čisti, čak i na krovovima.

Moje najranije sjećanje je vezano za vatru na otvorenom ognjištu. Grijala se samo prostorija u kojoj je bilo ognjište, spavali smo u negrijanim sobama i udžericama, zatrpani debelim, toplim perinama i ne sjećam nikakvih teških viroza i sličnih boleština.

Kad su moji ujaci sazidali prvu zidanu peć, to je bila revolucija u kući mojih djeda i bake. Kako je samo bilo toplo i ugodno, a zidovi bijelo okrečeni, jer otvoreno ognjište nije više dimilo,

Ljudi u selu su se natjecali tko će bolju peć sazidati, a zidana peć je mogla bez problema grijati i dvije povezane prostorije i dugo je čuvala toplinu, nakon što zadnja vatra dogori. Onda su moji ujaci sazidali novu peć, ložište i grijaća ploča za kuhanje su bili u kuhinji, a pečnica u drugoj sobi jer se peč naslanjala na potporni zid koji je povezivao dvije prostorije. Izrezali su pravokutnik u zidu i pećnicu ugradili iz druge sobe, koja se tako grijala kroz pećnicu, a da se soba nije morala prljati drvima i pepelom i to je bio neki prvi, primitivni oblik "centralnog grijanja" koji sam vidjela.

Tako je bilo i kod mene doma. Pepeo se koristio za kuhanje "luga" kojim se pralo rublje ili se posipao po vrtu oko biljaka kojima je to koristilo. Pepelom  smo ribali i suđe kad ga je trebalo izribati, nismo kupovali nikakva sredstva za čišćenje. 

Spavali smo na slamaricama, a kad se slama mijenjala, stara iz slamarice jednostavno zakapana na gnojište kraj štale gdje se sa ostalim stajskim otpadom razgrađivala i postajala biognojivo za proljetna oranja i sijanja.

Kupovali smo sve u rinfuzi, imali smo bocu za ulje, bocu za petrolej i to je to. Nije bilo ambalaže, osim zamatanja neke robe u stare novine. Iz starih novina koje su nam neki kućni prijatelji donosili sam naučila i čitati. Sve se moglo kupiti na komade. Jedino se sjećam da se šećer vagao u papirnatoj vrećici.

Imali smo domaće životinje koje su pobrstile sav kuhinjski otpad, koru od krumpira smo kuhali svinjama, imali smo svoje brašno, svoje meso, proizvodili smo svoju hranu mukotrpno i ništa se nije bacalo, Poslije kolinja smo kuhali domaći sapun, zvani kabaš, za pranje rublja.

Stvarno nismo imali koš za smeće, nije nam trebao. Sve što ke moglo gorjeti smo spaljivali, naročito ljeti, kad se vani kuhalo na rešetki postavljenoj na nekoliko cigli ispod koje je gorjela vatra. Sve razgradivo je gnojilo naše njive. Kad su prvi bicikli stigli u selo, stare gume bi se ljeti bacile na vatru pod zvijezdama, jer je smrad spaljene gume rastjerivao komarce, dok smo mi uživali u svježini ljetne večeri, nakon vrelog ljetnog dana.

Sjećam se da je na pola puta između nas i grada bilo smetlište na kojem su ljudi nalazili odbačene još upotrebljive stvari, koje nijedan pametan seljak ne bi odbacio. No, uglavnom se tu dovozio tekstilni oppad; ringlice iz čarapare, konci i krpice iz krojačnice i vatelin iz šivaonice pokrivača, popularnih jorgana. Ringlice su skupljale tkalje koje su od njih tkale prostirke, poznate kao krpare.  

Sjećam se da je moj tata sa svojim kolegama na željeznici dio tekstilnog otpada dobivao za brisanje ruku, zvali su to pucvala. Nije bilo papirnatih ubrusa, a pravi su bili neisplativ luksuz za prljave poslove.

Kakogod, to smetlište je bilo nevino i čisto u poređenju sa ovima današnjim okupljalištima za vrane i druge strvinare. Za nekoliko godina su ga zatrpali tonama crne šljake, sve zaravnali i kad su Ciganima zakonom zabranili nomadizam, na tom terenu su počele nicati prve ilegalne potleušice. Kasnije su Cigane prozvali Romima, ali ali osim novog imena, ništa im drugo nije bilo ponuđeno, pa je to naselje sustavno raslo i danas je vjerojatno postalo predgrađe gradu, na čijem smeću je izraslo.

Puno je vremena prošlo od tada. Daleko je vrijeme kad nisam znala što je koš za smeće. Već jako dugo živim u velegradu i danas trebam nekoliko koševa za smeće. Nema više godišnjih doba, nema zimi snijega, a i da ga bude, bio bi crn i prljav, a ne bijel i čist kao u jednostavnim danima mog djetinjstva. U gradu je katkad tako gusta magla da se jedva diše.

Smeće je krivo za klimatske promjene, naravno uz ostale vrste znanih i neznanih zagađenje. Smeće nam je ukralo godišnja doba. Smeće će nas ugušiti.

Odvajam smeće, naravno i zgražam se: 90% smeća su razne vrste ambalaže koja nas skupo košta. Plaćamo je pri kupovini proizvoda jer je ukalkulirana u cijenu proizvoda, plaćamo skupo, preskupo odvoz te iste ambalaže. Zašto dva puta plaćamo ambalažu samo mi potrošači? Zašto ne participiraju u tome i proizvođači i trgovci koji na tome najviše zarađuju? I najmanja čokoladica i najsitniji bombon su omotani nekom ambalažom, o krupnim stvarima da ne pričam, jer znamo da ambalaža prodaje proizvod.

"Skuplja pita, neg' tepsija"..., rekao bi Mujo.!