Imam ja razne strahove,ali nemam strah od siromaštva.Mnogi danas pričaju kako im je bilo dobro u socijalizmu,a kako je sada grozno.Nemam takva dobra sjećanja.Moja obitelj je nekako jedva spajala kraj s krajem.Uvijek je bilo za jesti,to da,mesa,kolača,voća,povrća,ali što se tiće modernog oblačenja,nekih provoda,e tu smo bili skromni.Tata je sam radio,a nas je bilo četvoro.Za školu je uvijek bilo,čak i za izlete,sječam se dosta čestih odlazaka u Stubake..Mama je šivala,za mene i brata i sebe,naravno.Nije to baš bilo kao iz butika,ali je bilo nosivo.Srećom što je ono vrijeme bilo takvo da smo svi bili tu negdje.Čak i oni koji su bili bogati nisu se isticali i pokazivali to bogatstvo.
Danas je meni dobro.Bolje nego prije.Muž i ja imamo solidne plaće,a naučeni smo biti skromni.Ja se ne žalim.Ali niti se ne bojim nekog nadolazećeg siromaštva,neke krize i katastrofe.Naučena sam na malo,sretna sam ako imam nešto povrh toga,ali ne bojim se opet vratiti na malo.Navažnije od svega nemamo nikakvog kredita.Nikakva banka nam ne puše za vratom,nikakva ovrha ne kuca na vrata.Imamo kuću,voćnjak,vrt,svoj bunar.Mogli bismo preživjeti i u jako skučenim uvjetima,proizvodeći sami za sebe što nam je potrebno.Za mene je najvažnija sloboda.Da nisam niti o kome ovisna.Nisam ovisna čak ni o civilizaciji.Ako ne bude struje,palit ćemo petrolejku.Zavući ćemo se u kuću,raditi na zemlji,proizvoditi si za život.Bitno je živjeti slobodno.
Sva ta silna materjalna dobra u stvati su nam višak.Ne treba nam sve to.Ne možemo to sve što kupimo ni nositi,niti pojesti toliko,a oni koji imaju više kuća,ne mogu ni živjeti u svima.Ili se voziti u svim autima istodobno. Kupuju se stvari zato što to rade susjedi.Mora se imati sve novo.Kuće moraju biti uređene do savršenstva,a auti sa svom mogućom dodatnom opremom.A da bi to imali ljudi su se godinama prije ove krize bjesomučno zadužival,uzimali velike kredite.Sada je nastala panika,mnogi su ostali bez posla,kredite treba vraćati,a nema se od kuda,i stiže ovrha,te mnogi ostaju bez svojih kuća i stanova.
Nikad nisam voljela uzimati kredite.Čak i ulaziti u minus.Zbog toga su mi se čak i smijali.Nije to kod mene bio oprez,ja sam samo mislila da nije u redu težiti nečemu izvan mojih platežnih mogućnosti.Moj princip je bio da se pokrivam onoliko koliko mi je veliki pokrivač,a drugi da sama zaradim ono što meni treba,da ne očekujem od nikog drugog da to radi za mene.
Sada su se oba pokazala kao jako korisni.Zahvaljujući njima nije me strah godina koje dolaze.Moj život ovisi o meni,a ne o nikome izvana.Ne može biti takv kriza i tako strašno da ja to ne bi mogla izdržati i preživjeti.