Vidjevši temu mjeseca, u mislima sam prevrtala koliko sam puta i na kojim lokacijama bila u svojstvu duhovnog turista... te zaključim da bih sve te pričice mogla razvrstati u četiri dijela.

1. priča je moje prvo hodočašće... s kćeri i ostalim župljanima naše župe. Imala sam tremu kako će me suputnici primiti među svoje redove s obzirom da me se u crkvi vrlo, vrlo rijetko može sresti. Međutim, nikakvih komentara nisam čula (što ne znači da ih nije ni bilo :) ) te zaključih da me (valjda) neće izbaciti putem makar iz dva razloga: 1. pratnja sam maloljetnoj kćeri i 2. kršćanska vjera propagira milosrđe i opraštanje. :)

 

Na tom sam hodočašću prvi put vidjela slapove Krke, Knin i Sinj, a u Samostanskoj crkvi Gospe Sinjske molila sam za mir u svijetu... jer je to bilo prvo što mi je palo na pamet.

 

S današnjeg gledišta mogu zaključiti da je to hodočašće bilo fantastično organizirano i realizirano te sam beskrajno uživala u svakom segmentu putovanja... sve dok maloj na slapovima Krke nije nespretno ispao mobitel iz ruke i slomio se. Ah, znala sam da ću joj trebati kupiti novi pa sam se čudila što ona plače. Valjda sam ja trebala plakati...

 

Što se duhovnosti tiče, bilo je lijepo, ugodno, radosno... kako i priliči širenju radosne vijesti. Sve je bilo divno, al' najveću sam Božju prisutnost ipak osjetila šetajući uz Krku i promatrajući njene fantastične slapove.

2. hodočašće na koje sam išla bilo je u Šurkovac, BiH. O tome sam svetištu čula brojne fascinantne priče koje su me... učinile radoznalom. :) Zamolila sam majku, bude li ikad išla gore, da mi unaprijed javi i povede me sa sobom. To se sredinom jednoga ljeta i ostvarilo. I tetka nam se pridružila. Krenule smo mini busom, za kojeg se, nedugo nakon početka putovanja, ispostavilo da mu ne radi klima. Mislila sam da ću ispalit'. Mali bus pun ljudi, temperatura unutra oko 40. Išlo se na neko glasovanje, kao... kako većina odluči - idemo ili se vraćamo. Sjećam se da se jedan mladi čovjek ustao i objavio da bi bilo dobro da i to što nemamo mogućnost rashlađivanja po vrućini shvatimo kao kušnju i idemo dalje. Naposlijetku je tako i bilo. Premjestila sam se iza vozača da se ne onesvijestim i „puhala mu za vrat“ do odredišta i natrag. Samo je tu bilo nešto zraka. Samo je tu bio otvoren prozorčić te sam mogla disati.

 

Ovim dijelovima Bosne nikad prije nisam putovala pa mi se par puta učinilo da sam sjela u vremeplov, a ne u autobus...

 

Na odredištu... odlazak na misu. Crkva dupkom puna. Iglu nisi mogao ubaciti među nas. I krici... odmah su mi krici proparali uši. Par osoba je stravično kričalo. Misa... s više pjesme nego što je uobičajeno. Majka i tetka su pošle prema oltaru. „Neka“, rekoh majci, „ostat ću blizu vrata. Užasno je vruće, masa je ljudi unutra... Ako mi dođe slabo da mogu izletit' van.“ Ostala sam još neko vrijeme i nije mi došlo slabo, ali sam se poželjela maknuti od te gomile i prodisati... I tada sam izašla, odmakla se od crkve, sjela u prvi restoran te naručila ćevape, Colu i bijelu kavu...

 

Odmah mi se „prikačio“ čovjek, nešto stariji od mene, za razgovor. Počeo je s pričom otkud sam jer vidi da nisam odavde. „A vidi se?“, rekoh začuđeno. „Po čemu?“ „Nemaš fizionomiju Bosanke,“ nasmiješi se, „a i čim progovoriš, čuje se da nisi odavde.“ :) „Jasno kao dan,“ rekoh. „Nisam odavde. Iz Dalmacije sam.“ Poželjela sam da me pusti da na miru popijem kavu dok čekam ćevape. Želja mi se skoro trenutačno ostvarila jer se iza mojih leđa pojavila majka, a onda se čovjek odmaknuo od mene, uz uljudan pozdrav. „Znala sam da si tu,“ reče... (Niti 5 minuta nije prošlo otkako sam izašla iz crkve... s tim da sam bila pored izlaza, a ona do oltara tako da me nikako nije mogla vidjeti pri izlasku. Šta su ti majčinski instinkti, pomislim...) „Ajde, majko, naruči i ti.“ „Tko je ovaj?“ „Nemam pojma.“

 

Poslije mise se išlo na neku livadu, na tzv. polaganje ruku. Dakle, fratar podigne ruku iiiii... nisam mogla vjerovati svojim očima, ali – preko 90% ljudi bi se jednostavno srušilo na pod, kao da su trenutačno zaspali. Iza njih su bili ljudi koji su ih pridržavali, da se pri padu ne ozlijede. Ubrzo bi se svi i budili kao da nemaju pojma ni gdje su ni što im se dogodilo. Čudno, pomislih... dok se fratar približavao našem redu. Tetka, majka pa ja... sve tri smo ostale stajati kao svijeće... dok su ljudi oko nas padali k'o kruške. Od stotinjak ljudi, svega nas je možda 10 ostalo na nogama. Pitala sam se jesam li možda što propustila. Je li dobro, loše ili neutralno to što sam ostala stajati?

 

Poslije su bila neka svjedočanstva. Dvije su se žene na rubu travnjaka bacakale i kričale, što mi je pomalo išlo na živce, ali sam promislila... Ajde, neka kriče, ako će im nakon toga biti bolje.. te se udaljila od svega toga i sjela pijuckati ledeni čaj kraj autobusa, čekajući povratak doma.

 

Duhovnost? Neka se nitko ne nađe uvrijeđen, ali ja ništa nisam osjetila. Osim nenormalne vrućine... I da, ćevapi su bili vrhunski. Kava isto...

3. je bilo, kako bih rekla, hodočašće u vlastitom aranžmanu. Išli smo, nas 2 para, u Hercegovinu. Jako sam željela vidjeti etno selo Herceg te smo se otisnuli na put. Ostali su suputnici htjeli da prvo odemo u Međugorje. Naime, taj drugi par je jedva dobio djecu, nakon godina čekanja, pa su se htjeli na tome i zahvaliti.

 

Prošla sam s njima unutrašnjost crkve i oko nje. Podno štandova kao u priči. Cijene neću ni komentirat'. Meni se malo diže želudac na profitiranje od puno stvari, a osobito od duhovnosti. To se kosi jedno s drugim, zar ne?

 

Njih troje su bili oduševljeni Međugorjem. Izjavili su da se nigdje na svijetu ne osjećaju kao tu... a ja sam otamo otišla pomislivši: Što sa mnom nije u redu? Opet nisam osjetila ništa... a takav sam tip... da sve oko sebe – osjećam.

 

Dolaskom u etno selo moji su se osjećaji probudili. Bila sam fascinirana! Fotografirala sam svaki kutić sela i te predivne prirode. U trenu kad smo sjeli ručati, posve sam iskreno rekla: „Ekipa, nemojte me krivo shvatit', ali... ja ovdje Boga osjećam puno jače nego u Međugorju. Doslovno osjećam da je sve oko mene – sveto.“

4. su moja putovanja duhovne prirode – posve individualna. U tišini putujem unutar središta – same sebe... mirujući ili u samotnim šetnjama. Tada Boga intenzivno osjećam i to su moja najdraža duhovna putovanja.

 

Nakon svega, iz priče 1. mogu zaključiti da čak i ja imam nešto zajedničko sa svjetskim misicama (pa makar ta zajednička crta bila želja za mirom u svijetu). :) Iz priče 2. mogla bih izvući dva zaključka: 1. Iz aviona se vidi da nisam odavde. :) , a 2. zaključak bi se mogao izvući iz drevnih riječi: „Po vjeri tvojoj neka ti bude!“ ... jer nisam vjerovala pa mi nije ni bilo. Priča 3. mi prstom pokazuje na prirodu kao „crkvu“ moje duhovnosti. I zaključak zadnje priče bi bio da mi najviše odgovara osobni dodir duhovnosti, bez ikakvih posrednika. Eto! :)