Duhovnost ne gledam odvojeno od materijalnog, a ni kao suprotnosti. Duhovnost i materijalno su jedno. Ne zato sto uopce i nikako ne ide jedno bez drugog, vec ne ide drugacije u ovozemaljskom postojanju. 

Sasvim jednostavno i mozda ce zvucati banalno ovo sto pisem. Nije bitno, jer spontano je i nastaje u trenu inspiracije...

Tijelo je materijalno, a duh je duhovan. Duh je u tijelu koje je duhom stvoreno. Svakome je darovano pravo na odabir kako i kojim putem ce krenuti.Tijelo u duhu ostaje i duh u tijelu, od prvog do posljednjeg udaha ovozemaljskog. Zato niti za jednog "duhovnjaka" nije sramota istovremeno biti i "materijalist". Cak i ono sto se naziva materijalizmom samo je jedan od nacina putovanja ka ostvarenju duhovnog bogatstva. Tijelu je neophodna materijalna hrana, a duhu duhovna. Tijelu je potrebna i hrana duha, a duh pati ukoliko osnovne tjelesne potrebe nisu zadovoljene.

Gladan covjek ne moze postati duhovan sve dok ne utazi svoju fizicku glad i potrebe svog tijela. Zadovoljavanje tjelesnih potreba samo za sebe, ipak nije ulaznica za put u duhovnost.

Lako je meni sada pametovati o duhovnosti, kad je moje tijelo zdravo i zadovoljno, a kuca topla i puna svega. Evo, sjedim za kompjuterom i bezbrizno tipkam.(Dakle, ima struje, koju uzimam tako zdravo za gotovo, jer uvijek ima.) Maloprije sam izasla iz kade. (Dakle, ima i vode, koju takodjer uzimam zdravo za gotovo, jer uvijek ima.) Kad mi se kuha, skuham nesto, a ako ne, onda odem van s drustvom. (Dakle, i novaca se ima, koje takodjer uzimam zdravo za gotovo, jer radim i zaradjujem i sve ovo materijalno mogu kupiti novcima.) Danas nisam otisla u ured, zato sam jucer obavila sve za danas. Pa uzivam u slobodnom danu. Pa dalje filozofiram, ili meditiram ili sto god me volja...

Sve to mogu sada, kad vise ne brinem toliko o materijalnom, ni kako prezivjeti, kako zaraditi dovoljno za pristojan i civiliziran zivot. U skladu s vremenom i komunikacijskim sredstvima ovoga vremena. Nisam uvijek bila tako bezbrizna kao sada. Prije sam samo mislila da sam bezbrizna, neopterecena i slobodna. Zapravo sam bila ovisnik o materijalnim stvarima, cak i onima koje mi nisu ni trebale. Sad sam ovisnik samo o onom sto mi je potrebno. (Ili samo tako mislim.) Ipak imam toliko toga nepotrebnog. Stalno dijelim okolo, a ono se opet i dalje nakuplja, nadolazi i izvire. Nepotrebne materijalne stvari.

Tesko je posvetiti se duhovnosti kad je covjek zedan vode i gladan kruha. Ne kazem da je nemoguce, samo govorim o svom osobnom iskustvu. Najduhovniji ljudi su oni kojima na materijalnom planu nista ne nedostaje, cije potrebe tijela su zadovoljene. (Ili su se uzdigli iznad njih.)

Duhovan covjek je sretan i zadovoljan, a samim tim i bogat. Materijalno bogatstvo u smislu gomilanja, nema veze s tim. Duhovan covjek moze posjedovati ogromno materijalno imanje, a moze biti i podstanar koji zivi skromno od svoje prosjecne place. Ili beskucnik. Za zivot je dovoljno malo. Pogotovo za duhovan zivot. Mnogi to tek shvate kad imaju previse, ili tek kad sve izgube.

Kazem da biti duhovan znaci istovermeno biti sretan, ali nikad se ne bih usudila reci da nesretni i nezadovoljni ljudi nece postati (ili nisu) duhovni. Samo, hocu reci da u stvarnoj duhovnosti kako ja osobno dozivljavam, nema nezadovoljstva, ni straha. U duhovnosti je radost i zadovoljstvo koje proizlaze iz ljubavi i zahvalnosti, iz zivota u ovdje i sada. Nezadovoljstvo i siromastvo je uvijek posljedica teznji ega, a ne duha. I tu je zamka i odgovor zasto toliko lutamo. I gubimo se. Pa se opet iznova trazimo.

Kad bismo upitali duh i duhovnost, svaki covjek bi mogao i ima razloga i osnove i smisla, upravo sada u ovom trenutku biti sretan, zadovoljan i ispunjen. Dakle bogat. Kad govorimo o materijalnom, malo je onih na ovom svijetu, koji su doista zadovoljni, ispunjeni i bogati. Neovisno o kvantiteti i materijalnoj kvaliteti imanja.

Dokle god trka za materijalnim dobrima upravlja duhom, covjek ostaje nezadovoljan. Dokle god ego upravlja duhom, trajna radost i trajno zadovoljstvo ostaju nemoguca misija. Dokle god tjelesne potrebe upravljaju duhom, covjek ostaje zarobljen i nezadovoljan.

Perspektiva u zivotu samo je iluzija i fraza ega. Usponi i padovi su takodjer fraze ega i(li) materijalizma.

Kako se ego uspinje i pada, tako mu uspjeva uvjeriti i sami duh u njegovo padanje i uspinjanje. Materijalno i(li) putem ega se gubi ili dobiva, za necim cezne ili pati, nesto prisvaja ili odbacuje... pa se logikom povezanosti duha i materije, sve odrazava i na samom duhu. Ovdje i sada, ne vidim odvojenosti duhovnog i materijalnog.

Stvarna duhovnost ne iskljucuje uspone i padove na putu prema duhovnosti, ali se ni ne hvali usponima, niti place nad padovim. Stvarna duhovnost je svjesnost prolaznosti materijalnog i svjesna je nematerijalne stvarnosti duhovnog koje je vjecno.

U stvarnoj duhovnosti se nema za cime ceznuti ni patiti, jer sve je vec tu i sve vec postoji. U materijalnom smislu se moze jos jako, jako puno toga stvoriti, ali samo uz pomoc duha. U duhu sve vec postoji, ovdje i sada.

Duhovnost je neprekidna veza sa Bozanskim koje postoji oduvijek. Putovanje je jedinstveno za svakoga, u ovome zivotu i sada neodvojivo od materijalnog koje je prolazno i realativno. Ipak neophodno. Sa duhovnim smislom i osnovom nastalo iz duhovne ideje, koja ga stvara, po kojoj postoji, traje i na koncu nestaje.  Svo materijalno ovoga svijeta. Svako tijelo covjeka ili zivotinje, svaka biljka, svaka stvar...

Zivot i smrt su jedina stvarnost koja se ne mijenja i koja sve duse povezuje u jedno, a to jest Zivot.

U to ime nazdravljam vodom i zagrizam u kruh koji trebaju mom tijelu, zahvaljujuci na duhu, na tijelu i na svim dobrima!

Dobro i mir zelim svakome na putu duhovnosti u stvaranju i zivljenju svoje stvarnosti sada i ovdje...