Krenimo redom:

 

BIORAZGRADIVI OTPAD – ostaci hrane, namirnice lošije kvalitete, orezci i ogrisci od voća i povrća, razno lupinje (od krompira i drugog povrća, te od voća), sve to bi se i u prirodi brzo razgradilo, a dobrim dijelom bi to dokusurile male i velike životinje odmah čim bi se toga domogle. No, u starim gazdinstvima je biološki otpad još uvijek bio hranjiv za domaće životinje, bilo u sirovom ili u kuhanom stanju.

 

Banalno smeće koje se u stara vremena razvrstavalo tako da se sve još upotrebljivo prenamijeni, sve gorivo (papir, karton, suhe stabljike s polja, čokoti od kukuruza itd.) odmah zapali (pepeo je izvrsno gnojivo za pojedine vrste tla), sve razgradivo odnese na gnojište (đubrište) na kojem se miješalo sa stočnim gnojem i drugim otpadnim, biorazgradivim tvarima (stočna stelja, otpaci od slame i sijena, trina, pljeva, suho lišće i sitne grančice) gdje je sve sazrijevalo i potom se time gnojilo polja. Današnja kompostišta i tehnologija proizvodnje komposta su tehnološki puno „čistija“ i učinkovitija, pa ipak se ta tehnologija premalo koristi….od plastike je nemoguće napraviti kompost…

 

Sve više proizvoda našeg vremena je od takvih materijala da  je nerazgradivo ili jako sporo razgradivo i ne bez štetnih posljedica po Planetu Zemlju i život na njoj. O krupnom otpadu i elektronskom smeću da i ne pričam. Zbrinjavanje starih akumulatora, baterija, lijekova uz nuklearni, ubojiti otpad je problem koji treba najhitnija rješenja. Ambalaža svih vrsta i profila treba biti pokrivena „povratnim programom“, a ne samo ovo malo što se sada otkupljuje.

 

Okružujemo se s previše nepotrebnih stvari, olako posežemo za novim i jednako olako to odbacujemo. Ormari su nam pretrpani odjeće, a opet se ne zna šta je „misno“, a šta „kisno“…..Svi moraju biti svaki dan obučeni kao za naslovnicu. Ni u hrani, ni u odijevanju se ne zna ni kad je „petak“ ni kad je „svetak“. Svaki novi trend se slijedi, a staro, ni izdaleka iznošeno se odbacuje. Tako se samo gomila količina suvišnih stvari…., a komotni, kakvi jesmo, sve odbacujemo u isti kontejner i odvozimo na isto odlagalište. Pomiješano sa svim gore nabrojanim to počinje stvarati globalni problem hitnosti br.1.

 

Tu je i neodgovorno trovanje rijeka i potoka, industrijska zagađenja drugih vrsta, medicinski otpad iz bolnica itd. itd. itd….

 

Ja bih rekla da su na prvom mjestu mentalna zagađenja našeg vremena, od njih sve kreće. Ako mentalnu i duhovnu higijenu stavimo na prvo mjesto, možda još bude nade za ovaj svijet…

 

Ekologija duše i psihe će očistiti i naš svijet!

 

Ja sam za duhovnu higijenu!