Nisam Te srela slučajno, ne vjerujem u slučajnosti, bilo je to zato što si znao da Te tražim. Tražila sam Te svakim treptajem svoga srca, na valovima misli plovila Tebi dok te nisam njima dotakla. Bile su to neke kosmičke vibracije onog tvog bitka duboko skrivenog u meni, bitka Duše Ljubavi. Znala sam da Ti jesi Ljubav, Ti si oživotvorenje njene savršenosti. Tvoja Ljubav jednako grli i k sebi zove i prosjaka i kralja i pravednika i silnika.   Dodir Tvoje Ljubavi upalila je vječni plamen  u mom srcu. Znala sam za Tebe mnogo ranije, ali sam tada prvi put čula kako mi govoriš. Sve se to dešavalo pred prijeteću oluju sasvim suprotne sile – ratne mržnje, koja spremala da uništi sve  pred sobom. Da me nisi privukao k sebi, priklonila bih se, sigurno, jednoj zaraćenoj strani...

Moj susret  s Tobom bio je ispunjen ushićenjem, divljenjem, nadom, vjerom, kao da se sva svjetlost svemira u Tebi sažela i onda rasprsnula na sve strane u bezbroj iskrica i jedna od njih u meni bljesnula i pretvorila me u plamen. Bilo je to jedno čudesno otkriće, otkriće čovjeka Boga, otkriće koje me je ponijelo i diglo u samo Nebo. O veličino Ljubavi Božje... Bog se približio čovjeku, postajući čovjek, Bogočovjek.  U Tebi sam našla učitelja mudrosti i vjernog prijatelja kojem se sve povjerava, jer si bio čovjek. U tebi sam našla  put ka Bogu, jer si bio Bog. Ti nisi bio vjera, jer vjera je nesigurna,Ti si bio Istina, a ona je znanje. To otkriće ispunilo me osjećanjem sigurnosti, osjećanjem velike radosti, osjećanjem zaštićenosti, bezgraničnosti i bezvremenosti, osjećanjem da sam dodirnula samu vječnost. Pred mojim očima otkrio se jedan nov i čudesan svijet, svijet bezgranične  ljubavi, osvajajuće milosti,  svijet ljepote duše, Raj, Kraljevstvo Božje... Nije to bila fantazija, to je bila realnost   koju je doživljavalo moje srce slušajući Tebe, a govorio si velike stvari koje ne govori običan čovjek. Tvoje riječi su bile najmirisnije i najljepše cvijeće kojim si me obasipao a ja ga udisala i upijala puninom svojeg bića. Govorio si da sve Tebi predam i ni o čemu ne brinem, čak ni za život; govorio si o miru, o svom miru koji mi daješ, o ljubavi prema neprijateljima, o pomirenju i jedinstvu s Bogom, o tome Kako si Ti u meni i ja u Tebi, o moći koju mi daješ da činim čudesna djela ljubavi i izlječenja, o milosti prema drugom  i praštanju, o nesebičnosti i poniznosti, o vječnom životu... Rasteretio si me svakog grijeha i svakog osjećanja krivice za učinjeno u neznanju i bez Tebe. Učinio si mi život lakim, toliko lakim da sam mogla da letim slobodna kao ptica. To je zaista bio život slobode i potpunog predanja i posvećenja...

Moj neobični prijatelj se zove Ješua, a ima i drugih imena kao što su Mašiah, Imanuel, a mnogi su mu prevodili ime na svoj jezik pa ga zovu i Spasitelj, Mesija, S nama Bog, Isus i Krist i još puno varijanti. Od vremena kad se rodio moj dobri i neobični prijatelj, ljudi su počeli da računaju vrijeme, da broje godine, neki su mu bili odani a drugi su ga proganjali. Na kraju su ga ubili, ne zato što su bili močni, i zato što su bili jači, već zato što su bili slabi, toliko slabi da su se bojali njegove blagosti, dobrote i ljubavi. A On se nije bojao njihove sljepoće, njihovog neznanja i njihove zloče, naprotiv, On ih je jako volio, ali oni to nisu vidjeli. Predao im se kao jagnje, i kao jagnje žrtvovan. To što je ubijen svjedoči o zlu koje postoji i koje se ne može negirati. On se predao da bi mene spasio od tog istog zla i od smrti, da smrti.

Poslije njegove smrti njegovim imenom su se koristili mnogi i u razne svrhe, čak i suprotne njegovoj prirodi, njegovoj Ljubavi i njegovom cilju. Osnivali su religije i crkve sa bezbroj varijanti, ali najbliža Njemu je crkva koja se nalazi u srcima, gdje On živi i druži se  s dušom. Čudan je moj prijatelj, jer govori nešto što je meni teško shvatiti. On kaže da sam ja grešnik, prestupila sam Božji zakon, kao i svi drugi ljudi (ja mu vjerujem) i da je plata za grijeh smrt, to jest smrt je logična posljedica grijeha (prijestupa Zakona Ljubavi). Kao što postoje prirodni zakoni (koji su takođe njegovi), tako postoji i njegov Zakon Ljubavi koji uređuje odnose čovjek - Bog i čovjek - čovjek I On je na sebe preuzeo tu smrt, to jest umro je za mene da bi mi darovao život  vječni. Te riječi "život vječni" oduzimaju mi dah. Kome je stalo do vječnog života, uopšte? Važan mi je ovaj život, a poslije smrti kako bude.  A On mi je govorio o tome da je važno i ovaj život živjeti po njegovim uputama, predan njemu i rasterečen, posvećen njegovoj ljubavi prema čovjeku i životu, i svemu što je On stvorio, životu koji treba da bude samo put do Neba i do Boga, kratko putovanje u vječnost. Život koji traje samo jedan dan ili sto godina, pred vječnošću su samo jedan tren. Nečija godina života može biti vrjednija od nečijih sto godina, važna je svrha i cilj koji moraju biti Ljubav. I on sam, moj dobri prijatelj, živio je kratko, samo trideset i tri godine, a i taj svoj kratki život posvetio je širenju svjetlosti koju je nosio u sebi. A tek djela koja je činio osvajala su cijeli svemir i ispunjavala srca divljenjem i zahvalnošću...

Trebala sam biti neprekidno s Tobom, to jest Ti si bio u meni, ali počesto negdje skriven u dubini srca, jer druge odaje moga srca počele su ispunjavati baš one stvari za koje si mi rekao da ih se oslobodim, da ih predam Tebi, jer su teret duši, a to su brige, strah, tuga. Ali Ti i to razumiješ, ko je vidio majku da se ne brine za svoju djecu i ne strahuje za njih...  I kad se desila ta čudovišna bolest najdražeg mi bića, sve moje misli pojurile su k tebi da te traže, da te zovu, da te dočaraju, jer si im se učinio nestvaran i dalek, htjele su da te dodirnu, da Te osjete i zamole "nisam dostojna... ali samo reci riječ"... Bila sam nestrpljiva, učinilo mi se da si me napustio sasvim. Moje molitve upućene Bogu u Tvoje ime, kao da su bile prazne, uzaludne. Izgovarane su u očaju, u grču, u bolu, u suzama... Ne moram da krijem, Ti i onako sve znaš, pojavljivala se i ljutnja i sumnja da si me ostavio sasvim samu i bespomoćnu.  Obuzela me panična misao, zar sam prepuštena samoj sebi, svojoj pameti i sposobnosti, svojoj nemoći, sudbini, sreći? To iskustvo tame i sam si osjetio kao čovjek, prijatelju najbolji moj, Ti dobro znaš šta znače riječi: "Eli, Eli, lama azavtani!" (Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!). Zašto mi se dešava nešto tako bolno? Neki će reći da sam sagriješila, što sijem to i žanjem, usuđuju se uzimati Božji sud u svoja usta, kao nekad Jovovi prijatelji.

Ali, "ne, ne", govorio si mi Ti iz dubine moje duše, čula sam Tvoj glas koji mi nježno govori da se smirim, da otpustim i predam sve Tebi. Predati sve Tebi, o kako je to lako reći, a izvesti, strašno teško. Tvoj glas mi govori da vjerujem, da vjerujem Tvojim riječima, baš onako doslovno kako piše: "Vjeruj i biće ti što god zaišteš". Ne može biti drugačije, jer Bog je Bog i sve mu je moguće. Govori Tvoj glas da se sjetim što si mi rekao kako si Ti u meni, i mi u Bogu, Bog u nama i to je tako moćno jedinstvo koje pobjeđuje svako zlo... I ja otpuštam, predajem sve u Tvoje ruke, prihvatam Božju volju i radujem se, da radujem se, pa i u onim trenucima slabosti, kada iz dubine mog tjelesnog i ljudskog srca bezglasno jaukne duša u suzama.

A Tvoja obećanja!?  O, daj mi prijatelju, najmiliji moj, daj mi da vjerujem, sasvim da vjerujem u Tvoja obećanja. Pomozi mojoj vjeri Ti koji si Istina, pomozi da i ja imam Tvoje znanje o Kraljevstvu Božjem, Kraljevstvu tvom u srcu ovom tjelesnom ovdje i sada, i o onom Kraljevstvu Božjem vječnom kojeg ćeš osnovati za sve one koji su patili, za one ponižene i mučene, za one koji su trpjeli razne nepravde, za progonjene, za stradale, za bolesne, za sve koji u ovom životu nisu imali više sreće da u njemu uživaju, ali su ispunjavali neku svrhu.  Mora da postoji svemirska, Božja pravda, pravda koja će se ispuniti i koja će se zvati Kraljevstvo Božje i u kojem će vladati Ljubav, Mir, Radost  i u kojem ćeš Ti biti Svjetlost. Mogao si i Ti kao i svi drugi ljudi, u svom ljudskom životu, iskoristiti svoju mudrost  za lični napredak, slavu, bogatstvo, ali Ti nisi, nisi jer je sve to ništa u odnosu na vječnost iz koje si došao i jer sam Ti bila važna ja kao i bilo ko drugi, i zbog mene si došao da me od smrti spasiš i da saznam šta je istina i da izađem na Tvoju svjetleću stazu života koja vodi u vječnost. O, koliko sam Ti bila važna, koliko si me ljubio i koliko me ljubiš, da si mi i život svoj podario. Ti znaš da Ti duša moja izriče hvalu neprekidno, ne samo riječima već i svim što čini i djeluje. Povedi me Ješua, Spasitelju moj, prijatelju moj, povedi me tom svojom svjetlosnom stazom Ljubavi, Mira i Radosti. Ne daj mi, prijatelju moj, da zađem, da zalutam, da se udaljim od Ljubavi Tvoje, ne daj mi.