Nisam je zapamtila. Imala sam samo dvije godine kada je ona umrla, ta dobra žena što me je nosila devet mjeseci u svojoj utrobi i što je trpjela porođajne muke radi mene. Umrla je poslije rađanja drugog djeteta, moje sestre, koja je također umrla svega dva tijedna poslije nje. Ostala je da rodi u kući, na planini, daleko od grada, mislila je da će i sa drugim djetetom proći dobro kao i sa mnom, bojala se da ode u bolnicu, rekli su joj da  tamo sijeku. Međutim, nije uvijek kako mislimo, iskomplikovalo se, i ona je sutradan već bila mrtva. Pričali su mi kako sam joj prilazila i pokrivala je po glavi govoreći: "Moja mama papa". Tako sam ostala sama s tatom i sa bakom koja mi je zamijenila nju, majku. Živjeli smo u zajednici s obitelji tatinog starijeg brata, tako sam ja imala još tri sestre, stričeve kćeri. Nisam osjećala samoću sve dok se tata nije ponovo oženio, kada je meni bilo skoro šest godina. E, tu počinju moja jasna sjećanja. Rekli su mi da mi tata dovodi mamu, bilo je to uoči Nove Godine. Bila sam uzbuđena, dobijam mamu… Sjećam se jasno svega, u detalje, kakav je đemper imala, kakva su bila dugmad, kako me držala u krilu, kakvu garderobu su mi kupili da bi me mogli povesti u grad. Dobila sam futrovane čizmice sa pertlama, smeđu jaknicu sa šarenom krznenom kragnicom i crvene samtane pantalonice. I, odveli su me u grad, do tada nisam imala pojma o tome što je to grad.  Tu počinje za mene novo poglavlje moga života.

Prvo što sam okusila u tom seocetu pored malog gradića, bila je usamljenost. Odjednom, umjesto pune kuće dragih ljudi, bila sam sama sa nepoznatom ženom koja mi je postala mama, jer je tata radio i dolazio kući u kasnim popodnevnim satima. Prvi problem s kojim sam se suočila je bio, kako zvati tu ženu. Jednom sam stajala kraj prozora i kad sam je ugledala rekla sam tati: "Eto ide ona". Tad su me postavili pred sebe i rekli mi da već jednom odlučim kako da je zovem; imenom, tetom ili mamom, a ona je izrazila želju da je zovem "mama". Tako mi je konačno, izašla iz usta riječ "mama". Mama, žena koja te rodi, odgaja te s puno ljubavi, s puno pažnje, nježnosti, topline, koja se brine o tebi da nisi gladan, da imaš sve što ti treba, pa čak i da te ruži i istuče, siguran si da te ipak voli, to bi trebala biti mama. A ja sam često počela osjećati nedostatak svega toga i vremenom mi je sve teže bilo izgovoriti riječ "mama". Krajem te prve godine života u novoj sredini, dobila sam brata. Dobila sam nove obaveze, čuvala sam ga, pazila, prohodao je u mojim rukama. Jako sam zavoljela tog malog dječačića, sjećam se koliko mi je bilo milo držati njegovu nježnu ručicu u svojoj i milovati je. Moja mama je sada svu svoju ljubav i brigu usmjeravala tom svom malom čedu a ja sam joj bila pomočnica. Često su se njih dvoje, moj tata i ona, svađali zbog mene. Bilo mi je jako tužno kada se svađaju, zato sam se trudila da to ne bude zbog mene. Često sam bila jako tužna i često sam uveče u krevetu, prije nego što zaspim, tiho plakala pitajući se zašto i ja, kao i sva druga djeca, nemam svoju mamu da me voli. Kad sam pošla u šlolu, jedva sam čekala raspust da odem baki, to je bila moja najveća radost. Puno mi je značio bakin smiješak, uvijek mi se smiješila. Voljela sam biti sa tim svojim rođakama, bile su mi kao sestre, voljela sam planinu, slobodu, širinu. Tamo je bio moj pravi dom i moj raj, tamo sam osjećala radost i sreću. Tamo sam upoznala čaroliju prirode i jako je zavoljela. Jednom sam rekla svojoj mami, kad me je pitala šta imam od te divljine planinske, da volim tamo svaki kamen.Tako sam živjela od ljeta do ljeta, a ono između, bile su moje obaveze koje sam morala da izvršavam i izvršavala sam najsavjesnije koliko sam mogla.

Sve te godine moga odrastanja ona, prava majka, jako mi je nedostajala. Uvijek kada sam zbog nečeg bila tužna, kada nešto nisam dobila što sam željela, kada se prema meni postupalo loše, mislila sam kako bi bilo drugačije da sam imala mamu. Bila sam vrijedan i dobar đak. Nikada nisam mogla učiti noću, poslije 21 sata, mada sam imala svoju sobicu, jer moja mama nije mogla da spava, smetalo joj je svjetlo, pa je ulazila i gasila ga. Ma koliko sam se trudila da začepim sve rupice na vratima da se svjetlo ne bi primijetilo u sobi u kojoj ona spava, nisam uspijevala.  Nije me tukla, samo je galamila na mene i jednostavno prestajala da govori sa mnom. Dešavalo se da nije pričala sa mnom po nekoliko mjeseci. Ako joj se nešto ne bi sviđalo što radim, znala je samo da me odgurne i tako pokaže da ne želi da to radim...

Poslije osnovne škole željela sam se upisati u gimnaziju, jer sam bila odličan đak, ali su mi rekli da je bolje da upišem neki zanat, jer ću tako prije doći do posla i do svog kruha, a poslije gimnazije nisam ništa, a tata nema novca da me dalje školuje. Poslušala sam i upisala se u trgovačku školu. Pred kraj ljeta, saznajem da me nisu primili i nisam imala izbora, upisala sam se u gimnaziju. Bila sam radosna što me u trgovačku nisu primili, baš kao da su me pitali. Gimnazija je bila za mene dobro iskustvo, naučila sam mnoge stvari pored onog suvoparnog školskog gradiva.

Četiri godine protekle brzo i šta sad? To ljeto sam radila u jednoj fabrici u gradu, da bih zaradila za knjige i upis na fakultet. Predala sam molbu za dobijanje studentskog kredita u općini i vjerovala da će mi biti odobren, i bio je. Dok sam radila u fabrici, jedan čovjek iz susjednog sela koji je radio u toj fabrici, ponudio mi je da bi me mogao zaposliti u kancelariji, jer zna da moj tata nema novca da me dalje školuje. Zahvalila sam se, rekavši da ja želim da studiram. Naravno, o toj ponudi svojima nisam ništa pričala. I... studentski nezaboravni dani prošli su munjevito brzo. Učilo se puno, družilo se, sticala poznanstva i lijepa i loša iskustva.

A onda, diploma, i posao na koji nisam nimalo čekala, čim sam predala dokumente na biro za zapošljavanje, pozvali su me.

Nisam radila ni mjesec dana, razmišljala sam da potražim sobu, jer sam osjetila da sam već suvišna u kući. Jedan dan meni u kancelariju dolazi najbolja prijateljica od moje mame da popriča sa mnom. Bila sam jako iznenađena. Odmah je prešla na stvar. Rekla je kako je moja mama moli da meni govori kako moram da tražim stan, jer moj brat treba sobu, a da ne spominje nju, već kao da je to njen lični savjet. Rekla sam joj: "Teta (tako sam je zvala), ja to već sama znam i već sam počela da tražim stan". Zamolila me teta da to ostane tajna među nama, ali ona mi je rekla istinu, jer me je voljela i bilo joj je mene žao, mada je, eto, učinila nešto protiv svoje najbolje prijateljice. Rekla mi je da se sjeća kako je jednom vidjela kako je moja mama, njena prijateljica, uzela komad kruha ispred mene koji sam upravo uzela da jedem, da bi ga sačuvala za mog brata, i kako sam ja okrenula glavu i plakala. Kaže da joj je tada bilo jako žao mene. Ipak, teta nije mogla da izdrži i ona da sačuva u sebi to što je učinila svojoj prijateljici i odmah je pravo otišla njoj i ispričala joj sve kako mi je rekla pravu istinu. Moja mama se tada naljutila na nju i to joj nikad nije oprostila, teta je i umrla, a ona nikad nije više progovorila s njom. Teta mi je pomogla da nađem sobu i ja sam jednog jula, sa svim svojim stvarima koji su stali u jedan kufer, napustila roditeljsku kuću, pozdravivši se sa svima. Moj brat taj dan nije bio u kući, mama je bila vani sjedila i prela, i, naravno, nije govorila sa mnom, a tata je svo vrijeme bio u sobi dok sam se ja spremala. Kada je sve bilo gotovo, izašla sam i rekla joj: "Eto, ja odlazim, doviđenja", nije dizala glavu i ništa nije rekla. Tata je izašao iz sobe i u očima su mu bile suze, ali je znao da moram da idem. Jedna djevojka iz susjedstva pošla je sa mnom da mi pomogne a jedan susjed je tada išao u grad autom i povezao nas. Nije bilo uobičajeno da djevojka na taj način odlazi iz roditeljske kuće, makar ne na selu.

Bio je to još jedan novi početak. Naravno, tata i brat su mi odmah dolazili a i ja sam za Novu godinu otišla njima sa poklonima za sve, a moja mama me je dočekala nasmijana, kao da se ništa nije desilo. Nikada nismo pričale o onom što je bilo. Bilo je i prošlo, valjda je tako moralo da bude. Jedino mi je moj brat jednom prilikom rekao kako on, da je bio na mom mjestu, ne bi izdržao. To me je jako dirnulo, on je bio svjedok mojih tuga i svega što sam pretrpjela... Ubrzo sam se i udala...

Pitala sam se često, zašto je moja mama morala da umre? Pa sestra, da mi je ona makar ostala, bilo bi mi lakše, čini mi se. Zašto sam ostala ja? Da budem radost mome tati, da ne bude sam? Sa sedam godina sam imala operaciju, izvadili su mi kamenčić iz bubrega. Dobijala sam napade uz visoku temperaturu, tako da je jednom tata zaplakao uz mene, stavio me na leđa i odjurio ljekaru. Tad su me uputili na ispitivanja, a poslije na operaciju. Kakva sam ja bila radost svome tati? Sigurno jesam, nikad mi nije rekao da me voli, ali sam ja to dobro osjećala. Nije me tukao, nije imao ni potrebe, samo me jednom ošamario i to kad sam već bila pred kraj studija. Stajala sam na putu s momkom kada je on naišao s posla. Rekla sam momku, mom budućem mužu, da moram kući odmah jer me tata vidio, a on mi kaže pa zar ja nisam već zrela djevojka, nisam više dijete pa da ne smijem da budem s momkom, da moram odmah da trčim kući čim me vidi otac. Tako sam ja, raspravljajući se s njim i šetajući ostala još par sati i stigla kući kad je već pao mrak. Tata se razjario, počeo vikati na mene, i ruka poleti i fljas, šamarčina. A tada je iz mene prokuljalo sve što nisam, a imala sam da kažem. I ja sam vikala, plačući. "Šta hočete od mene, učim, uvijek sam slušala i bila dobra, što god treba uradim, sama se školujem, još malo pa završavam, mama ne govori sa mnom već pola godine, zašto, je li grijeh imati momka?"... Ne znam šta sam sve već vikala tada...

Bila sam siroće. To sam znala od kako sam počela da pamtim, svi koji su poznavali moju mamu gledali su me sažaljivo i govorili su kako ličim na nju, samo je ona bila crnka. Nešto sam genetski ponijela od njih, mojih roditelja, i svih onih prije njih. Sigurna sam da sam bila njihova  želja ispunjena, i ostala je i u meni ta želja jaka za trajanjem. Gledala sam često njene fotografije i tražila neku sličnost, pokušavala da je osjetim, da dokućim šta je mislila, šta osjećala, kakva je bila...

Pala mi je na pamet čudna miso, bilo mi je teško bez nje, a možda bi mi bilo teže s njom, možda bih bila drugačija, razmaženija, o životu i svijetu ne bih saznala toliko puno i stekla bogato iskustvo i mogućnost razumijevanja ljudi, i ko zna, možda je ona otišla da bi meni bilo bolje, ipak... 

Mislila sam da ću ja, kada budem imala svoju djecu, biti najbolja majka na svijetu...

Mama koja me je othranila, umrla je prije četiri godine. Njen sin, moj brat, poginuo je u građanskom ratu od snajpera, nije uspio ni da se oženi. Bolovala je dugo za njim, ali ga nikad nije prežalila.  Nisam se ljutila na nju, shvatila sam da joj u stvari nemam šta oprostiti, jer je ona činila sve onako kako je najbolje znala i kako je mislila da je ispravno biti majka djetetu koje nije rodila. Griješila je ona, griješila sam i ja. Oprostila sam se od nje na groblju, drhteći, nisam mogla savladati suze i uzbuđenje. Rekla sam joj tada da sam je voljela, mada tu riječ jedna drugoj nikada nismo rekle. Shvatila sam je, bilo mi je jako žao. Ona se trudila da mi bude prava majka, a ja sam se trudila da budem prava kćerka. Začeti dijete, nositi ga i roditi, je velika odgovornost i zahtijeva i znanje i izdržljivost, ali i odgojiti je isto tako teško, ako ne i teže, jer zahtijeva puno vremena, strpljenja, truda, požrtvovanosti, ljubavi i jedno posebno umijeće.