Sve je počelo  beskrajnim povjerenjem u svijet oko sebe.. Jedno maleno dijete je širom otvorenih očiju gledalo malenog vilin-konjica, kojeg je od brata dobilo na poklon.. Vilin konjic je bio vezan za konac..

Toliko je silno želio odletjeti, da je to dijete, unatoč silnoj želji da zadrži "igračku" za sebe, pustilo vilin konjica da odleti u plavetnilo..

Slika nikad nije zaboravljena.

To dijete sam bila ja..

Sasvim sretno i radosno dijete, prepuno očekivanja, zadivljeno snagom i čvrstoćom majčine duše, a očarano očevom nježnošću..

Dok stvarnost nije postala drugačija..

U trenutku drugačija..

Otac je nestao, majka se od silne brige razboljela, i bila odsutna mjesecima, liječeći se u bolnici od moždanog udara..

Braća i sestra su bili kod rodbine, a ja, kao najmanja, kod bake, koja je bila ne samo stroga, nego i emotivno hladna i rezervirana..

Dijete nije moglo shvatiti u trenutku što se to događa..

Niti mu je tko mogao objasniti..

I počelo kažnjavati i kriviti sebe, na sve moguće načine.. Ali se borilo svim snagama da ipak ne izgubi povjerenje u ljubav, koja je jedina bila i ostala svijetla točka u budućim koracima..

Majka se oporavila, dijete je raslo, opirući se njenom silnom neopraštanju ocu, za silnu bol koja joj je nanijeta..

Iz poštovanja, nikad dijete nije otvoreno izražavalo želju da vidi oca, a u srcu je željelo vidjeti ga, samo na tren, kako izgleda- makar na ulici..

Nije on živio daleko. U kilometrima, možda 20 km dalje.. Oženio se ponovo, rodila se kćerka-moja polusestra, koja je imala ime kao ja..

Majka je bila autoritet, a ja sam opet pokušavala shvatiti i smekšati njeno neopraštanje..

Koje se skupljalo u njenom tkivu, rezultirajući karcinomom, od kojeg je i umrla..

Tek poslije, nakon 4o godina, odlučila sam otići k ocu..

Bez ikakve želje da ga osuđujem.. Očekivala sam samo jedan zagrljaj i ništa više..

I rasplet događaja, kao u starim dobrim filmovima, kada otac sretan dočeka svoje dijete, koje je godinama sanjao da će vidjeti..

Rasplet je bio drugačiji..Otac je rekao, da je bolje da nisam niti došla, i da je mogao, da bi ubio moju majku kad su bili zajedno..

Odraslo-malo dijete dobilo je ranu na ranu..

Konfuzija i opet konfuzija..

Ali malo dijete i dalje je željelo živjeti..

I vjerovati u ljubav, koja se ipak, iza svih velova smiješila i čekala..

Ljubav koja traži bezuvjetnost..

Nazvah jednu mudru ženu i rekoh joj, da sam oprostila ocu ali se ne mogu moliti za njega, jer osjećam da je na krivom putu..

A ona reče:" Počni..Neće se možda on osjećati bolje, ali ti svakako hoćeš.."

I tako se klupko počelo odmatati..

Kad je umro i otac, na sahrani sam razmišljala, da li da ga poljubim, iako ni zagrljaj od njega nisam dobila..

Naravno da sam to učinila..

I otpustila sve boli, neka s njim budu sahranjene..

Počelo je tada moje sazrijevanje-na koje sam čekala 40 godina..

Puno je bilo grešaka, traženja ljubavi, i puno puta sam osjetila još boli radi nečega što još tada nisam definirala u sebi..

Gubila sam prijatelje u silnoj želji da ih zadržim, a nisam znala zašto..

Dok nisam shvatila vlastiti mehanizam- rana odbačenosti..

To je bilo ono.."sve ću učiniti, samo me nemoj povrijediti, zapravo, samo me nemoj odbaciti".. I baš to je bio mehanizam kojeg sam sama, istražujući prošlost, sebe, otkrila. i de-aktivirala..

Zrelost dolazi polako..

Ljubav dobiva novu dimenziju..

Smisao života tek sada duša otkriva..

I naravno, spoznajem da svi mi, na neki način imamo mehanizme, koji nas koče ka potpunom protoku prema Stvoritelju Ljubavi..

Jedno sigurno znam: kao dijete viđala sam anđele, i znam da su mi uvijek nekako davali snagu da izdržim..

I vjerujem da su i dalje tu..

Moj put sazrijevanja dijelim sa vama..

Ne stidim se svojih grešaka, jer su one moje "ordenje" moji podsjetnici da ne bih ni počela taj put da sam savršena..