Djevojka,no ako se bolje pogleda još djevojčica, u prekrasnoj ,raskošnoj,zlatnožutoj haljini sjedi na obali jezera.Sama.Pobjegla je na jezero pred Svenom,sinom prijatelja njenih roditelja.Oni troje,uz ostale,gosti  su kod njenih roditelja.

Sven je već mladić,više nije dječak kakvog ga je poznavala.Uljudan je i ljubazan prema njoj.Gleda ju smiješeći se.Vidi se da mu je draga,simpatična.To joj je rekla i teta kad ih je vidjela jutros kako razgovaraju u vrtu.Srce  ju je zabolio kad je to čula.

 

-Draga i simpatična…ja ne želim Svenu biti draga i simpatična.Teta Lujza može biti draga i simpatična.Jadna teta Lujza koja je usidjelica i više ne privlači muškarce,ona mu može biti draga.-

To, da je teta Lujza usidjelica i neprivlačna,  čula je njihovu sluškinju  Anu kako to govori  poštaru.Lucija,tako se zvala djevojčica,sumnja da su oni ljubavnici.Vidjela ih je kako su se jednom poljubili sakrivajući se iza kuće.

 

-Ja nisam teta Lujza-nastavlja Lucija svoj unutrašnji monolog- Ja neću završiti kao ona-.

 

Čula je od Ane da je i kao mlada djevojka bila obična i nezanimljiva.Skromna,šutljiva,često usplahirena i sramežljiva.Oblačila se u sive i plave haljine ravnog kroja,bez ikakvih ukrasa.

 

-Sirota teta Lujza više se brinula za druge nego za sebe.-žali je Lucija u sebi.

 

Sjeća se Lucija, teta joj je više bila mama nego njena prava majka koja je uvijek bila zauzeta organiziranjem zabava i balova.Mama je obožavala velika društva ,punu kuću.Te pripreme znale su trajati i mjesecima.Silno zaokupljena njima zaboravila bi na Luciju.No uz zabave voljela je i Lucijinu stariju sestru.U njoj je vidjela sebe,nekad mladu i lijepu,ali koja je  na neki način bila i mamac za njene zabave.Dotle joj je teta Lujza stalno bila za petama i previše se brinula i sputavala je u njenim tajnim namjerama.Stalno joj je govorila ,nemoj ovo,nemoj ono,ovo nije dobro i primjereno za tako male gospođice.Voljela ju je Lucija.Teta je bila jedina osoba koja je stalno bila uz nju,kojoj se mogla požaliti,naći utjehu,ali i dobiti punu pažnju.Ali nije voljela što ju je stalno u nečemu ograničavala.Znala je da ju teta voli i da to sve radi za njeno dobro ,pa nije mogla biti bezobrazna prema njoj.Lucija je za Lujzu bila jedina nećakinja,za nećake nije baš brinula.Možda znajući da se njen brat više brine za sinove nego za kćerke.Pa oni su nasljednici dvorca,imanja i njegovog posla.A starija sestra pripadala je šogorici.Lucija je sve to naslućivala i nije mogla biti nezahvalna i reći joj da je dosadna,da je ostavi na miru.I sad je vidi kako budnim okom prati nju i Svena.

 

-Kladim se da je vidjela svaki moj zavodnički smiješak upućen Svenu i da je to jako brine.Tko zna što zamišlja u svojoj glavi,već me sigurno vidi kao ozloglašenu djevojku koja je osramotila sebe i svoju familiju.Ma kako mi se samo sviđa Sven.One njegove duboke plave oči. Ona njegova kovrčava plava kosa.Onako visok i vitak.Čim sam ga vidjela,znala sam,on je pravi.-

 

Znala ga je Lucija kao mršavog ,koščatog prerano izraslog dječaka koji je godinama dolazio k njima ljeti u posjete s roditeljima.Nije joj bio uopće zanimljiv.Nije se baš previše ni htjela s njim družiti.Na to su je silili mama i tata da se ne bi zamjerili njegovim roditeljima.Ali sad nakon što par godina nije dolazio ,jer je počeo studirati u Beču,sada je to nešto drugo.Premetnuo se iz dječaka u prelijepog muškarca.Sada su se uloge zamijenile.Ona je još uvijek djevojčica,koja izrasta u djevojku.U stvari je djevojčurak,ni dijete ni žena.A Sven je već upoznao odrasle žene.Bio je prelijep da se ne bi otimale za njega.(Bila je javna tajna da se sastaje sa ženom starijim od sebe i da je lud za njom).Lucija ga je gledala zavodnički u oči.On ništa.Zvala ga je u romantične šetnje po mjesečini.Išao je on rado s njom,ali sve njene pokušaje da ga uhvati za ruku spretno je izbjegavao.Znala je ona već moć svog pogleda.Kada bi samo pogledala,onako ispod oka nekog,taj bi se odmah zbunio,bez obzira na godine.On ,Sven….ništa,ne reagira.Ispucala je sav svoj repertoar pogleda,uzdisaja,slučajnih dodira.Oblačila se u svoje najljepše haljine.On se samo smiješio,

Rekao da je smatra jako dobrom prijateljicom.

 

-Ja Svenu prijateljica.Nema šanse-protestirala je u sebi.

 

Što joj je izgledalo da je više odbija,što je teže  mogla prodrijeti do njega,zaokupiti njegovu pažnju,sve više se zaljubljivala,totalno poludjevši za njim.Sanjala ga je noću.Budila se ranom zorom samo s jednom željom, da ga vidi.

 

Mislila je,-Meni najljepšoj i najbogatijoj djevojci  okruga to da se dogodi.Meni čija je želja zapovijed,kojoj se želje ispunjavaju i prije nego ih izustim ,kojoj se udovoljava,koju svi nastoje pridobiti za sebe,jer me vole i uživaju u mome društvu.Zabavna sam.Lijepa sam.Mlada.Bogata.Zašto me neće,zašto se nije zaljubio u mene.-

 

Bila je to ljubav s njene strane,ali i taština joj je bila jako povrijeđena.

 

Noćas je bio veliki bal.Ustvari još uvijek i traje.Taj bal bio je još jedno remek- djelo njene mame.Pozvala je sve susjede iz obližnjih kurija,cijelu obitelj raštrkanu posvuda i naravno ,

prijatelje…utjecajne,važne i bogate.Bal je bio upriličen za njenu stariju sestru Miru.Lucija si je zamišljala usprkos toga da je to njen bal.Za nju je taj dan bio dan u kojem će ona zabljesnuti,obukavši prekrasnu haljinu,da će izgledati odraslije i da će Sven kad ju ugleda napokon shvatiti da je voli.

 

Plesao je sa svima djevojkama,što ju je jako ljutilo.Napokon zaplesao je i s njom.U jednom trenutku,Lucija ga je poljubila,a  on ju je odmaknuo od sebe.Nju, Luciju.Osjećala se silno osramoćena pred svima.Poletjela je dvoranom,istrčala stepenicama te puteljkom do jezera.Sad tu stoji pod nebom,zvijezdama i romantičnim punim mjesecom,nesretna.Najnesretnija na svijetu i jako,jako osramoćena,povrijeđena.

 

-Bacit ću se u jezero.Ovu sramotu mogu maknuti sa sebe jedino tako da se ubijem.Moja čast i čast moje obitelji to zahtijeva.

Onda će Sven patiti za mnom.Vidjet će on.Bit će mu još žao.Osjećat će se krivim.-

 

Počela je skidati dio po dio odjeće sa sebe,odlučna u  svome naumu.

 

-Lucija ….Lucija gdje si-

Čula je glas svoje tete Lujze.

 

-Javi mi se….molim te-vapila je Lujza.

Ona je jedina vidjela što se dogodilo.I kako je Lucija otrčala.Svi ostali,ne samo da nisu vidjeli što se dogodilo sa  Svenom,nisu ni znali da je više nema na balu.

-Tu sam-javila se Lucija tihim glasom.-Sa mnom je gotovo.Osramoćena sam za cijeli život.Moram se ubiti.-

 

-Lucija,drago moje dijete,nitko nije vidio ni primijetio što se dogodilo.Ni tvoji roditelji,ni itko drugi.Sven te tužan svuda traži.Iznenadila si ga onom poljupcem.Nije se nadao.Sada mu je žao.Ti si za njega dijete.Lijepo dijete,ali ipak dijete kojeg se on boji i ne zna se nositi s tobom i tvojim žarom.-

 

-Ne voli me.Ubit ću se-kaže Lucija,šmrčući i plačući.

 

-Pusti Svena.Za koju godinu,ma za par mjeseci,zaboravit ćeš ga.Bit ćeš odrasla djevojka i moći ćeš birati.Naći ćeš svoju ljubav.Negdje te sigurno čeka.Samo si daj vremena.Ovo ti je bila dobra pouka da ne može biti uvijek onako kako ti želiš i da se svi ljudi neće ponašati onako kako ti želiš i očekuješ od njih.Sve si pokušala i ne ide.Prihvati to.Pusti.Pusti Svena njegovom životu,a ti nastavi sa svojim.Da je meni bar u mladosti došao trenutak u kojem bih shvatila da ponekad moram slušati sebe,da moje želje za mene budu prioritet,a ne tuđe.A to je sada shvatio Sven i ja mu se divim,a malo mu i  zavidim.Mogao je pokleknuti pred tvojom mladošću i ljepotom,pritiskom svojih i tvojih roditelja koji su silno željeli da se vi sada zbližite i jednom vjenčate.Mislim da je on to prihvatio u jednom trenutku,svima za ljubav,ali jednostavno nije mogao.Nije se zaljubio u tebe.Pusti ga da živi svoj život,a ne tuđi na koji bi ga prisilila ti i roditelji .

 

-Što će reći ljudi.?Smijat će mi se.-

 

-Nitko nije ništa vidio.Svi su bili zaposleni sobom i zabavljanjem.Ako je tko i vidio smatra to samo tvojom mladenačkom ludošću.Što je i bilo.Tvoji hirovi dobro su poznati svima-sigurno ih nije ni ovaj previše iznenadio.-

 

-A Sven?Kako da ga sada pogledam u oči.?-

 

-Sven je trenutno nesretniji od tebe i bilo bi dobro da ga utješiš i pokažeš mu da te ono što se dogodilo između vas….a nije se ništa dogodilo….nije jako pogodilo.Već sada je izvan sebe i u šoku da te je povrijedio i u strahu da bi si možda mogla nešto napraviti.A zamisli da cijeli život nosi tvoj život na savjesti i da se osjeća krivim.Zar je to ljubav koju osjećaš za njega?-

 

-Da,potražit ću Svena.Utješit ću ga.Pa mi smo prijatelji.-

 

Krenule su skupa prema  kući,Lucija i Lujza,dvije najbolje prijateljice.Tek sada je Lucija shvatila do kraja svu ljubav i brigu koju je dobivala,a često,sama znala da je ne zaslužuje.Bila je sretna, u noći kad si je htjela oduzeti svoj mladi život, našla je prijatelje za cijeli život…tetu Lujzu i Svena.

 

...................................................................

 

Ovo nije stvarna priča.Nije priča iz mog života.Nisam je nigdje čula.Samo sam uzela papir i penkalu i ona je nastala.No ipak pitam se koliko ova priča  ima veze sa mnom.Osjećam da u meni postoje sva tri lika iz ove  priče.I Lucija i Sven i teta Lujza.Pa da malo više zagrebem pod površinu, našli bi se tu i mama i tata Lucijin.Čak i Mira.S obzirom da je o njima bilo jako malo ispričano,samo u naznakama,možda će biti glavni likovi neke  druge priče.Ako nije moja priča,a ja se nalazim u toj priči usprkos toga,možda je ovo priča iz moga prošlog života.?Možda samo nastavljam prošli život.Najviše se doživljavam kao teta Lujza,a osjećam da mi je zadatak pronaći u  sebi i živjeti Luciju i Svena.,a i tatu i mamu.Tatu kao poslovnog ,odlučnog čovjeka,koji zna što hoće i mamu koja se voli zabavljati,spontana je i slobodna,ne mareći previše što drugi misle o njoj.

Zanimljivo je da je priča smještena  u 19-sto stoljeće.To je moje stoljeće.Kraj 19-tog i početak 20-tog stoljeća. Sve što se odnosi na to stoljeće volim.Ako ima neki film iz toga vremena,sigurno ću ga pogledati.Volim romane  koji govore o tom vremenu.Očito sam nekako vezana za njega.Tko zna,možda sam u prošlom životu tada živjela.Možda kao Lujza,Lucija ili Sven.