Imam ja i svijest i sjećanje na opstanak bez kemikalija u proizvodnji i preradi hrane, ali mislim da toga više nema ni u tragovima, osim u pričamama iz davnina.

Svi ti novi, ekološki i organski pokreti su "glas vapijućih u pustinji". Čak poznajem uzgajivače koji se trude proizvoditi organsku hranu, ali što to vrijedi kada njegovi susjedi obilato zaprašuju i prskaju polja koja graniče s njegovim imanjem, a kukci oprašivači sa njihovih polja sve te otrove donesu i na njegovo voće i povrće. Možda u manjim količinama, ali otrovi ipak stižu i na sve kulture koje on uzgaja.

Uzgoj u plastenicima ne smatram pravim prirodnim uzgojem, a i ne znamo što se sve u tim plastenicima događa.

Vani su tlo i vodotoci toliko zagađeni i drugim otrovima i kemikalijama (deponiji smeća, kozmetika, deterdženti, lijekovi, droge, nusproizvodi industrija) i sve to ulazi u biljke i životinje koje se njima hrane, a kada tome dodamo sve agrokemikalije, možemo samo konstatirati da smo zatrovali cijelu planetu i da na zatrovanom tlu nije moguće proizvesti zdravu hranu.

Prodaja eko - certifikata u tom svjetlu mi nalikuje na čovječuljka s bijelim zamorcem koji na vašaru hoda među svjetino uzvikujući "miš bijeli, sreću dijeli", pa što izvučete. To je dobra prilika da netko zaradi prodajući nam iluziju da u zatrovanom svijetu još ima zdrave hrane.

Morali bi se odreći mnogih nepotrebnih i neprirodnih stvari i proizvoda, potpuno promijeniti način života da se tlo i vode očiste i ne znam bili 100 godina bilo dovoljno za oporavak Zemlje.

Zato, ne zamjerite što ne vjerujem u ekološku proizvodnju hrane, jer ona na ovom stupnju zagađenja nije moguća ni da promptno prestane upotreba svih agrokemikalija.