Povodom dana starih osoba prisustvovala sam dvodnevnoj informatičkoj radionici cijelo-životnog učenja. Na samom početku, u razgovoru, razvrstali su nas po životnoj dobi. Uvrštena sam u mlađu treću dob i bila među najmlađim polaznicima. Dobar osjećaj za početak. Među prisutnima je bilo polaznika koji su navršili 74 i 77 godina života. Pomislila sam - oni zavrjeđuju divljenje. Zbog njihova interesa i upornosti koju nisu krili. Govor im je razložan, jezgrovit, otkriva znatiželju za novim znanjima, a prsti znatiželjno prianjaju na tipkovnicu.

Iako nije bilo vrijeme za poeziju,  kroz glavu su mi preletjeli stihovi pjesnikinje May Sarton koja je u pjesmi „Još jednom“, opjevala moć zrelih godina ovim stihovima:

                    „Ovo nije vrijeme žestine, već su to godine veličanja

                     Čaša puna do vrha, sasvim puna

                     Ali uravnotežena tako da se ne prolije vrijedna kap.“

Na trenutke sam gubila koncentraciju i borila se s nadolazećim mislima o mogućoj ljepoti starosti. Znam da mnogi stari beskrajno pate zbog bolesti, životnih razočaranja, samoće, neimaštine. Drugi pak starost prihvaćaju. I u njoj uživaju svjesni svih ograničenja, ali im ne dopuštaju da ih ona obeshrabre. To primjećujem na polaznicima radionice na koje sam se uvodno osvrnula. U potrazi za mjestom smirenja, takvi ljudi grade put prema vječnosti. Znaju da je mirnoća duha dar koji otvara srce i približava vrijednostima života, tajni i molitvi koja vodi susretu ljudskog i svetog u nama.

 

Duhovna dimenzija je značajka života koja nas čini čovječnima, koja djeluje iz unutarnjeg svijeta, iz najdubljih odaja duše i stvara potencijale koji su možda u nekom vremenu bili neiskorišteni. Ali su čekali svoje vrijeme. Svima su nam dodijeljene mogućnosti i talenti koje bi trebali koristiti za svoje dobro i dobro drugih ljudi. Talenti traže usmjerenost na njihovu dobrobit i mogućnostima daju žive boje. U kulturama kakva je naša, nepravedno se starost smatra nepoželjnim teretom, a posljedice su vidljive na dnevnoj bazi.

 

I starost može biti plodonosna, svoje vrijeme obilježiti vidnim djelima. Samo Bogu je znana prava svrha postojanja svakog života. Unutarnje bogatstvo je dragulj koji se tijekom života nada da će biti otkriven i da će moći sudjelovati u životu pojedinca. Duša širi svoje svjetove tijekom stjecanja iskustva bolje strane života. Iz literature doznajemo, a život to i potvrđuje, kada osjetilna osoba odgovori na novootkrivene darovitosti, dalje se razvija bez obzira na životnu dob i postaje svjesna da ne smije svoj dar izgubiti.

 

U svom sam se životu susretala s bezbroj teških, na očigled opakih i opasnih situacija. U početku su mi se činile nerješivim i pogubnim. Staloženost i mir vodili su me prihvaćanju i rješenju. Zato sam puštala vremenu da odradi svoj zadatak, a tijelu i duši da sazriju za sve kobne situacije. Čovjek često ni nije svjestan koliko tereta može nositi i kako je strast za životom prirodno jaka emocija. I treba je svakodnevno podupirati. Život ne zamire u zrelim godinama, one ga samo usporavaju i pretvaraju u unutarnji izvor iskustva iz kojeg treba crpiti snagu i učiti za sve nadolazeće teškoće. Mudrost je blisko povezana sa starošću. Svako životno doba ima svoje radosti i svoje tuge, a starenje je božanski proces. I nitko ga ne može izbjeći. Da bi naučili živjeti, moramo vjerovati, nadati se i voljeti. U svakoj životnoj dobi. Opraštanje je također na visokoj ljestvici zahtijevanog ponašanja, jer je suština mentalnog zdravlja.

 

Kada mi se učini da sam sama, osvrnem se oko sebe. Razumno. Ne vidim prazninu. Vidim ispunjenje. U dvorištu se igraju djeca, ptice prelijeću s grane na granu, toliko lijepih biljaka diše za mene. Zore se bude svakoga jutra, veselim se njihovom zagrljaju. A mrak je također dobrodošao, poziva na počinak. Ruke slijede planove koje svakodnevno postavljam u mislima. Sve dok se dragulji nadaju da će biti otkriveni i da ću moći slijediti svoju životnu putanju, ne bojim se starosti.   

 

                                                                            Ankica Bistrović