Najljepši su oni dječji snovi
U njima ne postoje noći
Samo se nižu osunčani dani.
Žive u svijetu čarobnom nekom
U kojem zlo izgubi na moći
Kroz treptaj oka što vječno sjaji
I jutra su svježa, okupana rosom
A cvijeće miriše još jače nego jučer
I dodir ruke uvijek je nježan
Pogled topao, a riječi su melem
Za njih je život igra bez kraja
U kojoj lutka i maca u krilu ponekad spava
Na počinak idu sa željom jednom
Da svijet ih probudi sa novim uzbuđenjem
Ustreptala srca i bosih nogu
Ulete u dan sa osmjehom novim
Za njih su boje one u dugi
Ne postoji svijet bijelih, crvenih, žutih i crnih.
I ruke su svake da ih zagrle
Nježne i meke kao i one grube
Za njih sjeda kosa i bore na licu
Znak starosti nisu već mudrosti i dobrote
S rukom u ruci po livadi zlatnoj
Korak po korak šeću djevojčice i dječaci
I plešu kolo i kite se cvijećem
Dok ne kucne ura najavljujuć podne
I sve to još dugo živi u njima
Dok ne odrastu odjednom
I krenu odvojeno svaki svojim putem
Tad sunce zamijene oblaci sivi i kiša
A umjesto osmijeha na licu
I prva udubljena bora briga
I svijet se u njima , onaj iz bajki ruši
Kako i nebi kad su prestali biti djeca.
Plamićak još gori i baca svijetlost
A vjetar ga njiše i nosi kroz tamu
O novome svijetu sanjati počnu
Kad svijet se već ruši, sve ide k vragu
Budimo djeca do kraja života
I svijet će ovaj biti svakim danom uzbudljiv i novi.