Čuj, pitaš se ko je tvoj najbolji prijatelj?

Da, i šta misliš ko je tvoj najbolji prijatelj?

Slušam pitanja i slušam odgovore...

To se u mojoj glavi, moja Duša razgovara sama sa sobom. Ona pita i ona odgovara, i ja slušam i evo sad vam pišem to što sam čula.

Pa pođimo od čovjeka, nekog najbližeg tebi. Ko ti je najbliži? Hmmm, pa otac i majka, oni su me rodili. Majka, ko je bila moja majka, nisam je ni zapamtila? Majka što me odgojila je već umrla.  Otac? Ah, moj dragi dobri tata, koji se brinuo za mene i puno truda uložio da me odgoji i uputi u život, jeste mi uvijek prijatelj, ali sad sam daleko, čujem ga povremeno i upitam za zdravlje. Žao mi je što nisam blizu njega da mu pomognem, da ga njegujem.  Pa i da sam blizu, da li bih njemu mogla sve povjeriti, sve reći? Koliko ima stvari o kojima se sa roditeljima ne govori?  Puno poštovanje i zahvalnost im odajem za to što su me rodili i za sve što su učinili za mene, ali, ali, daleko su i ništa za mene više ne mogu učiniti, a ni ja za tatu ništa posebno...

A muž? Znam da mi je prijatelj, inače ne bi smo bili zajedno. Znam da me voli, to mi kaže često, znam da me nikada ne bi iznevjerio, da me ne bi ostavio, da bi mi pomogao u svemu. To je i normalno, jer dijelimo sve, počev od postelje, i dane i noći i dobro i zlo... zejedno  smo u svemu, ali... Ali, čini mi se da on, ipak, počesto ne vidi moju dušu, počesto se ne razumijemo, uvrijedimo, i to je sastavni dio zajedničkog života u kojem se ispoljavaju različitosti. U tom nekom bračnom jedinstvu, postoji i odvojenost, koju uzrokuje nesposobnost viđenja duše...

Djeca, da li su ti djeca najbolji prijatelji? Hmm... Djeca su ono najljepše i najdraže što mi se moglo dogoditi u životu i ja se trudim da im budem dobar prijatelj. Ali, djeca imaju svoj svijet, svoje tajne, svoje poglede i shvaćanja i odoše, odoše u svoja iskustva... Oni su dio našeg svijeta, naših osjećanja, želja i nada... Oko njih se naše misli vrte, naše srce igra i sav život okreće. Roditelji su tu samo da pomognu i podrže, kad god zatreba. Djeca su dio novog a mi smo dio onog što je, nekako, pomalo staro, pomalo staromodno...

Rođaci, da li ti je neko od njih najbolji prijatelj? Svi su, svi su divni i svi mi dobro žele, svi me vole i misle ponekad na mene, ali svi imaju svoj život i daleko su, daleko...

Koji mi je čovjek još prijatelj? Mnogo je bilo ljudi čiji se životni put ukrstio s mojim i mnogo je bilo i onih s čijim se srcem moje srce dodirnulo i našlo mnogo zajedničkog. Ima ih koji su mi ostali u najljepšem sjećanju, ali su umrli ili su sada daleko, tek se čujemo ponekad, ili razmijenimo koju riječ preko elektronske pošte ili telefona. Ima ih i onih svakodnevnih s kojima se susrećem, viđamo se, pričamo, tješimo, pomažemo. Znače mi svi mnogo, puno su doprinijeli mome viđenju svijeta, i svi su mi, u nekom trenutku, bili iskra radosti.

A, tvoj Stvoritelj? Zar ti nije On najbolji prijatelj? Jeste, On svakako želi da bude moj najbolji prijatelj, ali samo ako ja pristanem, to je moja volja, samo moja, koju mi je On dao. Uvijek mogu da odlučim da vjerujem u njega, u svakom trenutku života i onada kad mi je teško, i da odlučim da ne sumnjam, da mu ne okrenem leđa, i da ga ne okrivljujem za ono što mi se događa. Mogu da biram da vjerujem i da upućujem molitve za sve, na svakom mjestu i u svakom trenutku.

Ahaaa... Sada pogađam... Ti si ta, Dušo moja, ti si ta koja odlučuješ o svemu. Ti si ta koja odlučuješ da imaš prijatelje i ko će da ti bude prijatelj. Ti si ta koja može da bira, da uvijek izabere dobro, da izabere ljubav. Ti si, dakle, dušo moja, moj, to jeste svoj, najbolji prijatelj.  Ti si ta koja odlučuje da voli sebe, da voli svoje tijelo, bez obzira šta drugi mislili o njemu, da ga njeguješ i čuvaš, posvećuješ mu pažnju. Ti možeš da čuvaš svoje srce, da ne daš da ga ispune sadržaji koji mu loše čine, da mu ne daš tugu, brige, već mu unosiš radosti, mir i spokojstvo, i da tražiš način da ga razveseliš ako ga napadnu tugovaljke. Ti si ta koja odlučuješ da voliš, da ljubiš, da zaboraviš i oprostiš, da se ne uvrijediš, da shvatiš da te niko ne može uvrijediti, do ti samu sebe, da razumiješ i da vidiš s onu stranu bola i tame. Ti si ta koja odlučuješ da mirišeš cvijet i da se diviš zorama i sutonima, da upijaš sunčeve zrake, da letiš kroz maštu sa leptirima, da digneš glavu prema nebu i osmijehneš se pticama i oblacima i upiješ modrinu neba. Ti si ta koja vjeruje da je Bog ljubav, koja se odlučuje za lijepu riječ uvijek, za strpljenje i mir, za radost i osmijeh. Ti si ta koja odlučuje osjećati se uvijek mladom i biti kao djevojčica, pa i sa licem starice. Ti si ta koja odlučuješ da budeš jaka, iskrena, da prihvataš mirno što ti Nebo nudi, da Bogu uvijek zahvaljuješ i da se svemu raduješ. Ti si ta koja vidiš sebe i znaš da ni od čega i ni od koga drugog ne ovisi tvoja sreća osim od tebe, jer ti, i samo ti, o svemu odlučuješ. Ti si sebi, Dušo moja, najbolji prijatelj. Tebi  i samoća, ako odlučiš, može biti lijepa, ako svi budu negdje daleko u nekom trenutku života. Ti možeš da usmjeravaš svoje misli na dobro, na Boga ljubavi, na nadu, i od svakog trenutka da napraviš jednu zvjezdicu na nebu života. Možeš da blagosiljaš, da pjevaš, da radiš kao pčelica, da uživaš u sitnicama i sve vidiš ružičasto i da se ne bojiš, da budeš slobodna. Mnogo toga ti možeš, Dušo moja, samo ako hoćeš, a ti hoćeš da budeš svoj najbolji prijatelj, i pazi, ako nećeš, onda možeš postati svoj najveći neprijatelj. Odluka je tvoja, Dušo moja. Izaberi život, izaberi Ljubav, izaberi radost, izaberi svjetlost, jer ti to jesi, i u sebi vječnost ponesi... Budi mi u miru, Dušo moja, najbolji prijatelju moj.