Kako samo grozne mogu biti zime u kotlinama i kako samo smrznuta mogu biti srca ljudi na takvim hladnoćama. Jedne baš takve večeri, dovukle smo se u jedan baš takav grad u kotlini kao i svake nedjelje nakon vikenda provedenog kod kuće. Vlak je stao na peronu, grad se nije vidio od magle. Žurnim korakom grabile smo prema izlazu komešajući se u rijeci ljudi. Iznenada, pred noge nam se poput letve stropoštalo ljudsko tijelo. Nekolicina koja je hodala usporedo s nama, tijelo je 'ladno zaobišla i produžila dalje. I oni iza nas učinili su isto, nitko nije niti pogledao u čovjeka na podu. Zapanjeno smo stale dok se nismo snašle: ona je pojurila da pokupi njegove naočale koje su odletjele prema tračnicama, a ja sam vikala:“Jebo naočale, ljubičast je!“ Okrenule smo ga na bok i pokušale izvući jezik koji ga je gušio; na mjestu gdje je udario glavom bila je lokva krvi. I dalje su ljudi prolazili, nitko se nije obazirao. Potrčala sam prema fast food kiosku da zovem hitnu: „Čovjek se srušio vani, zovite hitnu, molim vas!“ vikala sam; „Je, pa kaj, pijan je“ bio je odgovor s druge strane pulta. Iz pristojnosti neću ovdje pisati što sam mu sve izgovorila… Hitna je ipak stigla i odvela čovjeka. Naočale smo mu stavile u džep od jakne. Pojma nemam što bi s njime. Nas dvije smo vidno potresene hladnoćom toga grada šutke odšetale svojim putem.

Koji tjedan nakon toga događaja, započinjali su zimski praznici. Zadnji tulum na faksu sa kompletnom prtljagom, rolama papira…bez jednog dinara u džepu, klasika, samo karta za vlak u posebnom ruksaku i to je to. Čak je i glad bila već gadna, s obzirom da sam radije kupila dvije kutije cigareta zadnjim novcima, nego neku varalicu za želudac. Popila se i čaša previše, a onda mi je valjalo požuriti na vlak. Izgledala sam kao one-man-band kad sam se dovukla na peron i… shvatila da nemam kartu za vlak jer je ruksak ostao zaboravljen negdje, na faksu valjda. Stajala sam tako okićena torbama, promrzla, gladna, bez novca, bez žetona za autobus da se vratim u stan, bez mogućnosti da telefoniram i beskrajno tužna gledala u vlak pred sobom maštajući o dragom koji ima rođendan sutradan i čekat će me, a ja neću izaći iz vlaka. Maštajući i o zagrijanom vagonu i sarmi kod kuće. Spazio me kondukter i upitao: „Gospodična, zar ne idete s nama?“ Kako je on to izgovorio, tako sam ja počela plakati k'o napušteno i izudarano pseto, naizmjence šmrcajući i nabrajajući rođendan, žeton, dečko, hladno, čeka, karta, ruksak, novac… dok sam nabrajala on je već skidao torbe s mene i počeo ih ubacivati u vlak, na kraju je i mene obgrlio i ubacio unutra, ponavljajući da ništa ne brinem, sve će on meni srediti… Tad sam se sjetila onog čovjeka kojemu smo baš na ovoj željezničkoj stanici vadile jezik iz usta da se ne uguši… pitala sam se ima li taj čovjek ikakve veze s mojom sretno okončanom malom osobnom dramom? Jer, dobila sam i kavu i sendvič i vic i stigla sretno kući.