Naše „prijateljstvo“ započelo je sasvim slučajno. Jednog dana, vraćajući se s posla, opazih na autobusnoj stanici ženu sa djetetom, koje je bilo veoma blijedo i jedva se držalo na nogama. Parkirala sam se sa strane, upitah mogu li kako pomoći? Rekla mi je da dijete mora k liječniku, i da, ako mogu da ih odvezem do Doma zdravlja.
Primjetila sam po djetetu da je u veoma lošem stanju, pa sam odlučila odvesti ih skroz do bolnice, s obzirom na činjenicu da je dijete potpuno klonulo, bilo skroz žute kože, i da je bilo gluhonijemo, te da nije moglo reći što mu je.
Nakon primitka u bolnici, liječnik je došao i obavijestio nas da je dijete u vrlo lošem stanju, da smo došli u zadnji tren, te da je odmah stavljeno na infuziju, da ima vrlo visoku temperaturu, i da je oporavak još uvijek neizvjestan dok ne naprave sve pretrage. Dijete je ostalo u bolnici dva tjedna, a ja sam ga redovito posjećivala u nastojanju da čujem kako je i hoće li se oporaviti. Tu sam i ovu gospođu susretala gotovo svakodnevno, te mi je ispričala priču kako je od Centra za socijalnu skrb preuzela djevojčicu koja se zove Laura, da se o njoj brine, te da ne čuje od rođenja. Rekla mi je također, da je njezina najveća želja da bi joj platila operaciju kojoj bi djevojčica ponovno čula no da nema financijskih sredstava kojima bi to realizirala.
Svakodnevnim razgovorima, prilikom posjeta u bolnici, sve više smo se zbližile, te je ona tako saznala da ja imam tvrtku sa više desetaka zaposlenih, a ja sam saznala da ona nigdje ne radi, kao ni njezin muž, te da nije kreditno sposobna kako bi realizirala sredstva kojima bi platila operaciju za koju treba 50.000,00 DEM. Predložila je da bi ona dala svoju nekretninu pod hipoteku, a da ako mogu da dignem kredit preko poduzeća, i da njoj dam taj novac.
Bez razmišljanja sam rekla da. To što sam rekla, i uradila sam i novac joj je ubrzo bio predan. Stjecajem okolnosti, u isto to vrijeme prolazila sam najteži period svog života, jedina sestra koju sam imala bila je na umoru, od najgoreg oblika raka, sama sam odgajala troje djece od kojih dvoje teško bolesno, i također sama vodila kompletno poduzeće sa četrdeset zaposlenih. „Prijateljica“ je bila osoba koja me svakodnevno zvala, saslušala, razgovarala, jer ni s kim drugim nisam ni imala vremena razgovarati. Kroz razgovor me često pitala kakva je situaciju u poduzeću, kako idu poslovi, s kim radim, s kim sam sklopila nove ugovore i sl.
Nakon dolaska kući, sve sam češće imala problema, iako nisam znala zbog čega. Suprug mi je sve češće bio ljut na mene, predbacajući mi nekakve okolnosti i dogadjaje koji se uopće nisu dogodili, a naročito me boljelo kad mi je predbacivao da sam bila s raznim muškarcima, što je bila apsolutna laž, jer od silne brige za tvrtku, djecu, i bolesnu sestru, nisam imala vremena ni jesti a kamo li s nekim muškarcem provoditi vrijeme. Medjutim, svaki put, kad bismo se tako žestoko zakačili oko toga da li sam, ili da li nisam s nekim bila, pokazao mi je telefon ili mobitel ukazujući na pozive ili poruke koje je dobivao od „dobronamjernika“. Nikako nisam shvaćala, kome je to u interesu da ja imam toliko problema i da se svađam s mužem.
Naravno, ona, „moja prijateljica“ bila je uvijek tu. Spremno je slušala moje jadikovke, pružala rupčić da obrišem suze, savjetovala, i usput se požalila kako nema novac za struju, za vodu, telefon, odjeću, razne kazne, putovanja i slične probleme. Puno puta su to bili iznosi i preko deset tisuća kuna, no bila je uz mene, bila je osoba koja se predstavljala kao da joj je jako važno kako mi je i što mi se događa, a bila je i vrlo slatkorječiva. Kako se nisam družila sa drugim ljudima oko sebe, nisam shvaćala da je ona ljudima oko sebe pričala potpuno drugačije priče, i da je svaku prigodu koristila da me oblati i da mi nešto podmetne. Tako sam saznala i da su ti pozivi i poruke došli od nje, i da je ona željela da se posvadim doma sa svojima, kako bi ona mogla manipulirati sa mnom. Tada još nisam znala reći „ne“ i „dosta je“.
Plakala sam, tugovala, ali nisam ju osuđivala. Mislila sam da sve što se događalo je bila čista slučajnost, i nisam vjerovala da bi netko namjerno činio takve podlosti.
Jednog dana, kad mi je sestra već bila pri kraju svoje teške bolesti, a s obzirom na činjenicu da je ona često dizala kredite u raznim bankama, i da joj je to dobro išlo, zamolila sam ju bi li ona mogla, preko tih svojih veza, pomoći da što prije dobijem kredit od nekih deset tisuća eura kako bih imala dovoljno novca da platim liječnike, da osiguram sestri pristojan sprovod i kupim odjeću sebi, njezinoj djeci, svojoj djeci. Rekla mi je „srce, banke su ti obustavile kredite, sada ne primaju zahtjeve i ne isplaćuju, žao mi je!“
Dva dana nakon toga, pregledavajući poštu koja je pristigla u ured uočila sam nekoliko pisama na kojima su pošiljatelji bili razne banke. Otvarajući, sledila sam se, jer su u kovertama bile administrativne zabrane, kojima se traži zapljena plaće za nju „moju prijateljicu“ koja nije uopće radila u poduzeću, a osim toga rekla je da banke ne odobravaju kredite, a sudeći prema pristigloj pošti, u nekoliko banaka podigla je nekoliko desetaka tisuća eura kredita. Odmah sam nazvala direktora banke, koji mi je rekao da je istina što mislim, i da su moje sumnje točne. „Moja prijateljica“ zloupotrijebila je situaciju u kojoj sam se nalazila, i činjenicu da sam je zamolila da ode s pečatom kod knjigovođe, dok sam ja kod sestre, te tu okolnost iskoristila kako bi ispunila dokumentaciju kao da je radnik u poduzeću i podizala kredite. Direktor mi je rekao da ako se kredit bude redovno vraćao da neće ništa poduzimati, zbog mene, a ja nisam mogla pričati koliko me gušilo, od razočarenja, bola, tuge, očaja. Ne znam kako bih taj osjećaj nazvala.
Odmah sam ju nazvala i gotovo vrišteći, u plaču, rekla da nek odmah dođe da mi kaže zbog čega je sve to uradila a da mi nije rekla. Slatkim glasom rekla je „dušo, htjela sam pomoći teb, samo ti nisam stigla rećii“! Mislim koja pomoć, da me uvali u probleme, i još da mi za to uopće ne kaže. Prijavila sam sve policiji, no kad je došlo do istražnog postupka pustila sam da se izbuče i nisam ustrajala da ju osude. Prešla sam preko toga, upozorivši je da mi to više nikada ne smije uraditi, te da mora biti iskrena i otvorena bez obzira o kako teškom problemu se radi.
Ona je gotovo stalno imala „nekih nerješivih problema“. Od gotovo svakodnevnih primitaka u bolnicu za koje je trebala veće iznose novca, do velikih zdravstvenih poteškoća male Laure, za koju je također trebala novac, pa potom za nekakve prekršajne kazne koje je počinio njezin sin, na kraju za sprovod svekrve, pa za iskopčanu struju, uglavnom svih tih godina, ona i cijela njezina obitelj bili su na mojim leđima, i to ne sa malim sredstvima.
Moji doma su me osuđivali, rekli su da nije vrijedna toga da me tretira poput državnog trezora, da tome more doći kraj, a ja sam smatrala da mi je ona „prijateljica“ i da ju ne mogu i ne smijem odbiti ako joj treba pomoć.
Kako sam cijelo to vrijeme vodila svoje pravne bitke sa vladajućim sustavom, često sam bila tužna zbog čega sam odlazila na Mariju Bistricu crpeći snagu u molitvi i tišini koju sam gore nalazila. Ona se uvijek ponudila da ide sa mnom, i da bude uz mene.
Tako sam i prošle godine, obećavši prije toga Majci Božjoj da ako neke događaje uspješno okončam, da ću se otići zahvaliti u Međugorje. I ona je naravno željela ići, ali je rekla da nema novca. Bez riječi sam joj ponudila da ide sa mnom i da ću ja snositi sav trošak. Znala je govoriti: „dok nisam tebe upoznala, nisam nikad bila u restoranu na ručku, nikad nigdje otputovala, ti si mi pokazala jedan drugi svijet, za koji nikad ne bih saznala da nije tebe. Svima govorim da si ti moja Nada, da si moja prijateljica, da te volim najviše na svijetu, da smo nas dvije kao jedna.“ Govorila je puno toga lijepog, a moje tužno srce, bez majke, bez sestre koja je netom umrla, bez supruga koji je godinama živio vani i rijetko razumio moje osjećaje, prihvaćalo je njezine riječi poput melema. Vjerovala sam da u meni gleda zaista dobro biće kakvo i jesam.
Otputovale smo sa hodočasničkom grupom u Međugorje. Spavale smo u istoj sobi, provodile dane i noći zajedno. Otvorenog i iskrenog srca molila sam se Majci Božjoj da u moj život unese mir i radost, ljubav, koja mi je toliko bila potrebna, ne onu tjelesnu ljubav između muškarca i žene, već ljubav unutar obitelji, među poslovnim suradnicima, prijateljima. Molila i zahvaljivala u isto vrijeme, što mi je dragi Bog dao predivnu djecu koja su ozdravila od teških bolesti, koja su predivna mlada bića, nesklona alkoholu, lumpanju, koji su svi dobri đaci, i dobri ljudi. Imala sam razloga biti sretna zbog toga, a dodatni razlog je bio prisustvo „jedine prijateljice“.
Uz put mi je objašnjavala kako se u teškoj situaciji nalazi, kako bi htjela pokrenuti posao, da i ona svojima, sada kad već ima pedeset i nekoliko godina dokaže da zna i da može biti uspješna. Željela je kupiti poduzeće ali nije imala novca za to. Trebala je trideset tisuća eura. Pristala sam da joj pomognem, no uz uvjet da zajednički otvorimo poduzeće kako bih mogla i ja vratiti dio svog ulaganja kroz poslovanje, takodjer sam joj rekla da taj novac mogu skupiti kroz određeni period, jer mi treba neko vrijeme da ga zaradim, no ona je inzistirala da joj je jako žurno, da će sve propasti, da ćemo izgubiti to poduzeće i da treba hitno intervenirati. Pristala sam da joj pomognem, nazvala ljude koji posudjuju novac uz kamatu, prethodno njoj objasnivši da je to veliki rizik jer se novac posudjuje na veoma skup način, i da se mora brzo raditi kako bi se isplatilo ulaganje i vratio novac. Na sve je pristala, naravno. Rekla je; „dušo, srce, ne brini, sve će to biti u najboljem redu, samo ti uzmi novac“! Ljudi od kojih sam posudila novac, isti su posudili znajući da imam poduzeće kao pokriće, da puno radim, i da nema straha od toga da ne bi svoj novac dobili nazad i bez razmišljanja su dali pozajmicu. Na svu sreću, osobno sam odnijela vlasniku firme novac za kupnju poduzeća, iako u tom trenutku nisam znala planove svoje „prijateljice“.
Slijedeći dan nije došla, niti se javila, ni dan poslije toga, ni puno dana iza toga. Zapravo nije se više uopće javljala. U poslovni prostor koji smo dogovorile kupiti uselila je nekog svog rođaka, nije uopće plaćala obveze poduzeća, i uvalila je i vlasnika tog poduzeća u probleme, jer godinu dana je koristila poslovni prostor a ništa nije plaćala. Cijelo to vrijeme ja sam plaćala kamatu na puni iznos, bez da sam taj novac uložila u posao, i hvala dragom Bogu, nakon punih godinu dana uspjela isplatiti cjelokupnu glavnicu i cjelokupnu kamatu. Već tri tjedna konačno mirno spavam, nakon puno neprospavanih noći.
Vlasnik poduzeća je progledao i vidio da je nasamaren, te da ona uopće nije imala namjeru raditi, već uništiti poduzeće koje je trebalo kupiti (na sreću nije bilo prenešeno kod javnog bilježnika) pa me nazvao i rekao da zna da sam ja dala svoj novac za kupnju poduzeća te da bi htio da se poduzeće prenese na mene kako bi i on ispravio nepravdu. Naravno da sam objeručke prihvatila, jer to je bio jedini način da bar djelomično povratim bar ova sredstva koja sam teškom mukom skupila vraćajući posudbu kako bih „pomogla prijateljici“. Kupnjom poduzeća, stekla sam konačno i pravo vlasništva nad prostorom koje je ona zaposjela, te sam ju iselila van.
Tad je počeo za mene pravi pakao. Sve razgovore, sve moje tajne, sve o čemu samo prijatelji razgovaraju, i najdublju intimu ona je ispričala gotovo svima. Mojem mužu na mobitel su svakodnevno dolazile lažne obavijesti, gdje sam , s kim sam, no na svu sreću i to je sad već potpuno pogrešan pristup jer je muž shvatio da sam ja iskrena, a da dotična neprekidno laže i podvaljuje.
No vrhunac svega je bio, kad me na kućnoj adresi potražila jedna očajna gospodja blizu već sedamdesetim godinama, u crnini. Ona mi je tada ispričala još ostatak priče. Kako se „moja prijateljica“ svima predstavlja kao vlasnica MOJEG PODUZEĆA, MOJIH NEKRETNINA, ljudima je obećavala poslove i uzimala novac na prevaru, pričajući im da će im vratiti novac kad proda nekretnine (moje nekretnine). Cjelokupni popis svih imena i prezima ljudi koje je prevarila sam predala policiji (koji su premni posvjedočiti istinu), takodjer i sve što je dotična radila, no istraga je bez uspjeha. Policija kaže da nije nadležna za takve stvari, već da to treba riješavati građanskom parnicom. I to sam uradila. Za sada sve stoji.
Posao ide dalje, uspješno hvala Bogu! Imam mirnu i stabilnu obitelj koja me cijeni i poštuje zahvaljujući tome što me poznaju kakva sam kao osoba. Djeca koja su mi neko vrijeme zamjerala jer sam njoj pomagala sa velikim iznosima novca, sada me više ne osuđuju već su uz mene i shvaćaju moju tadašnju potrebu da pomognem „prijateljici i osobi kojoj pomoć treba“.
No sada sam uvjerena da njoj ni dobar psihijatar više ne može pomoći. Jer što reći za osobu koja mi je doslovno ukrala život. Predstavljajući se u javnosti, ne mojim imenom, već koristeći djelatnosti kojima se bavim kao pokriće, iznoseći sve moguće, pa i najmanje sitnice iz mojeg života pred drugima, jednostavno prekopirajući činjenice i događaje, glumeći, počinila je najveći mogući grijeh i protiv Boga i protiv Zakona.
Na svu sreću, ne bavim se lošim stvarima, normalna sam i poštena osoba koja se bavi poštenim poslom, pa mi osim što mi je uzburkala dušu, nije previše naškodila, naprotiv učvrstila je moju obitelj, ljude oko mene s kojima surađujem, u nastojanju da ju raskrinkamo.
Što da ja sad mislim o dobroti, o pomaganju?
Naravno da nisam odustala od pomoći ljudima. Naravno da nisam prestala ni vjerovati u ljude. Samo je ljudima sad puno teže uvjeriti me u njihove dobre namjere.
Zašto danas pišem o ovome?
Zato, jer pred sobom imam slike iz Međugorja, na kojima ONA kleči pred Majkom Božjom, pred Isusom. Ne znam u čemu je značenje tog klečanja, kad je svojim postupcima uništila sve što je uništiti mogla. Moju obitelj nije jer je puna ljubavi i razumijevanja, ali je uništila nešto što je moglo biti bezrezervna podrška koju je u meni imala, moguće prijateljstvo do smrti, uništila je svoju obitelj svim tim intrigama i lažima.
Svaka laž dođe na svjetlo dana, prije ili kasnije. Tako se i sada danima razotkrivaju sve njezine makinacije. Ljudi se pitaju – kako jedno tako slatkorječivo stvorenje može biti tako podmuklo. I ja se još uvijek pitam, ali unatoč mojem čitanju Biblije po stoti put, tumačenju svim mogućih načela, pitam se, koje bi me to načelo trebalo uvjeriti da joj pomognem, kad bi opet pokucala na moja vrata?
Oprostila jesam, nemam gorčine u svom srcu, ali kako da joj pružim pomoć kad me zatraži?