Četvrtak je dan kada, uslovno rečeno, najmanje imam gužve na poslu, pa mogu malo češće virnuti na portal i malo se duže zadržati. Tako sam i danas, „ulovila“ malo vremena, htijući pročitati članke koje nisam ranije. Otišla sam na Temu mjeseca i baš se iznenadila. Samo dva postavljena članka. Ta, nemoguće je da niko nije činio dobra djela? Ne mogu vjerovati u to. Ili se mnogi, kao ja npr., ustručavaju pisati o dobrim djelima koje su učinili, iz skromnosti ili nekog drugog razloga.

Nisam se upuštala smišljajući razloge zašto je tako malo pisano o tome, nego sam se malo razmislila o svojim dobrim djelima. Nisam se pitala da li ih činim. Pa, uvjerena sam da činim. Ali sam se upitala: da li je zaista tako? Da li je ono što je u mojim očima dobro djelo, jednako dobro u očima onoga kome je učinjeno, ili čak u očima našega Oca? To bi me već zabrinulo, jer, automatski mi se nadovezala misao: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“. HM!? I šta sada?

Nesumnjivo je dobro ako nekome ko nema da jede (a takvih je nažalost sve više), ponudim nešto od hrane, ili da nekome ko nema novaca da si kupuje odjevne predmete dam nešto što mi je malo, ili veliko, ali relativno novo, malo nošeno, pristojno. Ali o tome ne mogu pisati, jer mi je to normalno činiti. Toliko normalno, kao reći: Dobar dan.

Pa kako je moguće da nemam iza sebe nijedno dobro djelo koje bih mogla podijeliti sa vama?

Njegovala sam mačiće bez majke, spašavala sam ptice koje ispadnu iz gnijezda, odvozila susjede ljekaru kada treba, pravila torte i kolače kada je neki blagdan...udjeljivala u ispruženu ruku po novčić, svaki puta kada je okrenuta ka meni...ali sve mi se to ne čini dovoljno da bih o tome pisala, da bih pridavala važnost veću nego što ima.

Samo mi je jedan detalj urezan duboko u sjećanje. A da li je dobro djelo, ili samo ljudskost, ne znam.

Ležala sam u bolnici radi operacije žučne kese u kojoj se nastanilo pet kamenčiča. Kako to kod nas biva, preko veza i vezica, smještena sam na torakalnu (grudnu) umjesto na abdominalnu hirurgiju. U krevetu preko puta moga ležala je relativno mlada žena koja je bolovala od karcinoma pluća. Imala je dva mala sina koji joj nisu dolazili u posjetu, jer ona nije mogla da podnese pomisao da je vide tako bolesnu, i silno je patila zbog toga. Ne mogu opisivati moja osjećanja tada (a evo i sada sam već na rubu suza), ali se sjećam, iako je od tada prošlo dosta godina. Ležala je sirota, sklupčana, sa teškim dahom koji se borio ući u pluća, (oprostite na opisu), sa bezbroj maramica u koje je iskašljavala krv. Nemoćna da ustaje iz kreveta, svako malo sam ustajala sa  svoga kreveta, praznila joj posudu sa maramicama, i čistu je vraćala njoj. Uvijek bih se šalila i smijala, pokušavala sam joj ublažiti bol, pa sam čak otišla i daleko, toliko daleko da sam je počela nagovarati da vidi svoju djecu. Rekla je da hoće, ali ako ja budem uz nju. Rekla je da mi je vječno zahvalna što sam je nagovorila. Smijala sam se da ublažim boli, obećala joj batine ako bude plakala pred djecom, ili se još više razboljela. I došla su djeca, i vidjela ih je.....Susret se ipak odvijao sa njih četvero, nisam bila sa njima, a nije ni tražila.

Brzo sam otišla kući i stigla joj još jednom poslati mali paketić. I onda tišina. Ništa više nisam znala o njoj. Vjerovatno je umrla. Ni imena joj ne znam. I ne znam ni da li je sve to dobro djelo. Znam samo, da je se relativno često sjetim. Možda je negdje bez boli, a možda se i ona sjeti na mene.

Ne mislim ni da je ovo što ispričah „neko“ dobro djelo...samo, eto, malo sam pisala za vas i puno za sebe.