Život je ovaj trnovit put, ali nam ga olakšavaju iskrenost, ljubav, nada i molitva.

Iskrenost je kada govoriš Istinu, ali govoriš srcem, jer je Istinu moguće govoriti i relacijama, odnosima, jednadžbama, može se govoriti o materiji i svekolikom svjetskom poreku, ali kada govoriš srcem, onda govoriš zapravo o sebi Istinu koju iznosiš pred ljudima, govoriš o svojoj slobodi, o onome što je tvoja briga i ono što te brine, govoriš Istinu o ljudima i životu ostajući pri sebi kao moralno biće. Zato je iskrenost jedan atribut božanskog karaktera, a najviše govori o čovjekovoj slobodi i snazi u svijetu koji je nakrivo nasađen i u kojem podnosimo teret odgovornosti.

Ljubav je opet samo božanstvo ili sam Bog pa je utoliko neizreciva, ali kada je ne bi bilo mi ne bismo mogli postojati kao razumna bića, ljubav je sve, sve prašta, sve zaboravlja, ”ne hvasta se, ne oholi se”, ne prenagljuje se, nije drska, nije okrutna, nije sirova, nije svirepa, nego je upravo svemu tome suprotnost pa je poniznost, jednostavnost, mirnoća, nježnost, mekoća, skrušenost, skromnost, pokajanje. Kada ljubavi ne bi bilo, sve bi bilo moguće, ovako sa njom živimo ispunjen život.

Nada je princip našega življenja i to je jedan optimističan pogled u budućnost. Nadam se uvijek onome što je za čovjeka najbolje bez obzira je li riječ o našim bližnjima ili je pak riječ o cijelom svjetovnom ustroju i svjetskoj građevini koja je tu radi naših svrha.

Nadam se da je tako, a to znači da očekujem pozitivan ishod u procesu kozmičkog rasta koji uvijek ne odgovara fizičkim svrhama pa odatle niti ne postulira nekog vrhovnog zakonodavca, nego sve otvara kao mogućnost, nadam se da svijetom ne vlada slijepa igra sirove materije, nadam se dobrom i vjerujem u lijepo. Zato je nada unekoliko moto našeg života.

I konačno, Molitva je naš intiman dodir sa Bogom u kojoj stojimo otvoreni pred Svevišnjim polažući račune o sebi, vlastitom životu, našoj istini kojom smo se rukovodili u svijetu i među ljudima, o tome koje smo pute izabrali, da li pute dobrih ljudi, mudrih i ljubavlju zanesenih, da li su naši temelji na kojima gradimo svoje svakodnevno bivstvovanje pokajanje, pouzdanje u Boga, skromnost, da li se sjećamo naših grijeha, ali i naših uspjeha, da li priznajemo snagu Božje Providnosti unutrašnjim pogledom u sebe, da li smo priznali božansku moć stvaranja od koje iskamo pomoć ili je bahato licemjerno odbacujemo kao ništavnu pa nam onda molitva dođe kao puka bestidna laž ili je ona smireno, otvoreno pokajanje i nada za budućnost.

Slabi smo i nejaki u svijetu koji je nakrivo nasađen, jer je biti jak, biti jak iz kriminala, a ne iz morala, kriminalci smo, prezreni od Boga i bačeni u svijet kao grešna i pokvarena bića i taj je teret teško podnijeti, ali nam ga olakšavaju iskrenost, ljubav, nada i molitva.

dr Zlatan Gavrilović Kovač