Imam poprilično živahnu djecu koja, ako se pošteno ne izmore u toku dana, jednostavno odbijaju ići spavati. Snijeg mi zimi donese spas. Nakon nekoliko sati provedenih vani, jede se bolje, spava se bolje, a vrijeme provedeno u pedesetak kvadrata nije ispunjeno skakanjem, vikanjem, borbama i drugim izražajima viška energije.

 Prvi dan snijega izišla sam na obližnje brdo očekujući da ćemo naići na mnogo djece, s obzirom da živimo u gusto naseljenom kvartu. Bili smo jedini.

 Drugi dan pozvali smo bratića i sestričnu koji žive blizu da dođu s nama. No oni su ostali kratko jer su dobili peseka pa su se požurili igrati s njim, što je i razumljivo za djecu. 

 Treći dan društvo nam je pravio samo dečko što je trčao ukrug na igralištu podno brda,vjerojatno trenirajući za nogomet.

 Jučer ponovo nije bilo nikog, premda je pao novi prekrasan snijeg. Muž i ja probali smo se uživiti u igru s našim sinom, ali njegove količine energije i neosjetljivost na hladnoću daleko su iznad naših mogućnosti.

 Sada opet idemo, potražiti rukavice  što smo ih jučer izgubili i udahnuti malo zdravlja. Nadamo se da ćemo nekog naći. S obzirom na broj nezaposlenih, netko bi trebao imati vremena izvesti malo djecu.

 Dragi Magicusovci, želim vam sve najbolje u ovo vrijeme posebnih milosti, da u nama zasja punina radosti za koju smo rođeni, i molim, ako imate djecu ili poznajete neku, izvedite ih van. Što učinite za samo jednog od tih najmanjih, učinili ste za čitavi Svemir, i nešto mnogo veće od svih Svemira. Jedan dječji osmijeh vrijedi više od čitave religije, duhovne tehnike, sljedbeništva, spoznaja i pročišćavanja. Ni meni se svaki put ne da s njima izići, ali pobijedim se izađem, a nagrada mi je njihova radost, ne treba mi druge.