O Europi sam prije mislila idealizirajući je.Gledala sam na Europu iz pozicije provincije.Sve je tamo bilo bolje,ljepše,glamuroznije,sjajnije,elegantnije,finije.

Ljudi su mi bili drugačiji,posebni.Kad sam prvi puta išla van granica Jugoslavije u Trst,Graz, Beč, bila sam jako uzbuđena,kao da idem u svijet iz bajke,izmaštani svijet,u nešto meni nedostižno.Tada sam više gledala ljude kako hodaju samouvjereno,kako su lijepo obučeni,kako se fino ophode.I kulturne i povijesne građevine kojima sam se divila.Sve je bilo uređeno, i zelenilo i povijesne starine očuvane,nigdje ruševina i zapuštenih zgrada.Sve je bilo idealno.Nikad me nisu previše zanimali dućani,trgovački centri i kupovine.Ako sam išla u te gradove, išla sam samo zato da udahnem nešto novo,nepoznato,dašak svjetskog ,europskog,duh kulture,povijesti ali i slobode koja se stiče financijskom nezavisnošću i odgojem kroz generacije.

Kad smo postali samostalni,a Europske zemlje nas priznale,bila sam ponosna.Kad se počelo govoriti da ćemo i mi ući u Europsku uniju bila sama sretna i ushićena,oduševljena jer ćemo i mi postati dio Europe,dio tih divota koje sam voljela.Bilo mi je to čak i nemoguće zamisliti da ćemo se i mi naći među tim velikim zemljama.

Sada kad je ulazak u Europsku uniju pred nama…to je samo mjesec i pol,ja sam odjednom postala ravnodušna.Kao da me sve to oko ulaska više ne zanima i ne tiče me se.Nekako kao da sam odsanjala san i sad je sve gotovo.(Mada sam ipak malo znatiželjna da vidim što će se događati nakon 1.7 kad pređemo tu povijesnu granicu.)Više nemam velikih očekivanja,želja ni radosti zbog tog ulaska.Nadala sam se da će se najbolje iz Europe prožeti s najboljim od našeg.Razočarala sam se u tome.Iz Europe k nama dolazi samo njihovo smeće,proizvodi koji oni skidaju s polica jer im je istekao rok trajanja,ili nisu po njihovim standardima i ekološkim  kriterijima.Za to vrijeme sva naša proizvodnja propada.Sve ono što smo znali i mogli proizvoditi to je nestalo u raljama privatizacije i kriminala.Ono što je naše autohtono,posebno ,uniformirat će se.Proizvodit će se naveliko i progutati i uništiti i ono malo našeg što je još ostalo.Sva ta normiranost, meni je zastrašujuća.Kažu da svi paradajzi moraju biti jednake veličine,sjajni i bez mrljica.Tako i voće.

Umjesto raznolikosti sad vidim da je cilj Europe sve iznivelirati, i proizvode i nas same.Da sve bude jednako,da ništa ne strši.Upravo suprotno od onoga čemu sam se nadala.Nadala sam se da će nama Europa dati svoju sigurnost,mir, red i poštivanje zakona,a mi njoj ponuditi sve naše posebnosti,sve ono naše što je sačuvano usprkos komunističke vladavine…naše more jedinstveno na svijetu,naša slavonska polja,planine i vrijedne ljude koji i danas znaju raditi na tradicionalan i starinski način.Ali Europa to ne želi.Hoće da svi budemo jednaki,nalik jedno drugome kao jaje jajetu,bez  svoje posebnosti,bez svog identiteta.Najgore od svega ,ovako propale, koristit će nas kao jeftinu radnu snagu.

Ona ljepota koju sam nekada gledala diveći se, od nas će biti još dalja i još nedostižnija, nego u vrijeme moje mladosti.