MOJA ASENONI

(Napisano 1975.)

Dahom začeta

U smislu mog postojanja

Asenoni moja,

Kojim proljećem ćeš zaruditi,

U kojem danu moje nade…

Željom u želji živiš

Asenoni moja…

Kose ti pozlaćujem dahom

I svakim zrakom sunaca svojih,

Oči ti sjajem željenih jutara

U sjaju suza napajam…

Tvoje ruke – zvjezdane noći

Sjedinjenih želja,

Grliće moje svanule zore

Asenoni moja…

Nebom zelenim

Svim krikovima da se vinem

Iz moga čekanja…

Prolama se vrijeme,

Vriskovi se ore,

Svih beskraja zov,

Tvoj zov,

Asenoni moja.

Oplakujem tvoje

Neminovnošću moranja

Rasute niti divljinom trajanja

I srećna sam - tvojom srećom

Asenoni moja…

Klečim pred sudbinom

Postojanja tvoga,

Dolazak tvoj

U muzici svjetlosti,

S bolom blaženog rađanja

Slutim…

Dođi mi,

Pogledom njegovim - dođi mi,

Otjelotvori nepostojanje svoje

Asenoni moja…

Bila je to čežnja nevine djevojačke duše, san jedne mlade žene, zov sudbine, vrisak srca za ostvarenjem, Nebu upućen. Sve to skupa slilo se u lijepe misli i pretočilo u jednu nježnu pjesmu posvećenu njoj, što tek treba da dođe…  Mislila sam biću najbolja majka na svijetu…

I došla je. Ona, djevojčica, druga po redu, prvi je bio dječak koji je takođe bio i moj san i čežnja i želja. A ona, prva, trebala je dobiti to ime koje sam joj unaprijed smislila, ime kojim neće biti obojena po vjeri, nacionalnosti, ili nekim drugim uskogrudim ljudskim shvatanjima, ona će biti moje dijete, dijete svemira, božije dijete. Bila je prelijepa djevojčica, baš kao iz mog sna, kose pozlaćene, očiju zelenih i sjajnih, nježnih…

Ali…  Ne misle svi isto, ne sanjaju svi jednako i ne žele svi ono što i ja. Ja sam bila jedna a oni u večini, govorili su da je ime teško za izgovor i pamćenje, i poslušala sam, dala sam joj drugo ime, lijepo ime, ali nije ono iz djevojačkog sna…

I tako, počela su prilagođavanja, popuštanja drugim shvatanjima, pogledima, željama, karakterima…

Danas, ta moja divna, nježna, pametna, dobra djevojčica, koja je i sama postala majka, mene zove imenom, teško joj je da me zove majkom. Nekoliko zadnjih godina je jako ljuta na mene, ali znam da se u svome srcu bori, znam da me voli, ali s druge strane je taj bijes, nešto što joj je teško oprostiti, za nešto što jesam ili što nisam učinila. Napada me često, rekla mi je da je nisam voljela, da nije osjetila ljubav, toplinu, da joj nisam pružila sigurnost, nisam je znala zaštititi, dati samopouzdanje, podršku, nisam je razumjela, ukratko, po njenim izjavama, bila sam loša majka…

O Bože, Ti koji si svjedok moje ljubavi, Ti koji znaš koliko sam ih voljela, Ti koji znaš koliko ovo boli, kaži mi, molim te, u čemu sam pogriješila!

Bog zna, njemu ne trebam da se ispovijedam, ali, ovo je moja ispovijest pred samom sobom, pred svijetom i životom, jer sve je tako kratkotrajno, prolazno i uzalud je sada plaćati račune za prošlim, na štetu sadašnjeg. Pokušavam da nađem odgovor, objektivno, pokušavam posmatrati stvari izvan same sebe, ja sam bila samo jedan mali sudionik u svom tom događanju…

Za njen dolazak trebao je još on. Da li je moj izbor, a mogla sam da biram, bio ispravan? Došao je, našao me i ubijedio da budem njegova... Radila mi je više pamet nego srce. I onda, postala sam njegova, a tada su došli i oni, mali anđeli, koji su bili naši, i sada smo bili vezani i njima, a ne samo potpisom u Knjizi vjenčanih. Prvi put kad je iz njegovih usta izgovorena gruba riječ, grubim glasom, shvatila sam da naši ideali nisi isti. Nisam ni pomisliti mogla da će se u mome gnijezdu čuti grube riječi, vika, vrijeđanje, ponižavanje. Moj san bio je drugačiji, sasvim drugačiji, a ovo što mi se počelo događati nije bio taj lijepi san o harmoniji, skladu, blagosti, razumijevanju i ljubavi, više je ličio često, na neki ružan san. Ali, uvijek se događalo, da sam se baš budila kao iz ružnog sna, sve zaboravljala, praštala, trebao je samo jedan smiješak i jedna blaga riječ. I tako se to ponavljalo, često, previše često. Te osobine u narodu se zovu sitničavost, prgavost, sumnjičavost, potreba da se kontroliše sve i nad svim ima vlast. Ali, nije se moglo nazad, barem ja nisam nikad ni pomislila da bih mogla nešto izmijeniti, prekinuti vezu, nije bilo moguće. Nisam o tome mislila, djeca su i njegova kao i moja, i tu se ništa više nije dalo promijeniti. Uvijek sam samo pokušavala izbjeći situacije koje izazivaju loše raspoloženje, ali često nisam uspijevala, za vatru trebala je samo mala iskrica. Pa i u vatri, nisam dodavala ulje, već ćutanjem ili nekom pomirljivom riječi nastojala sam ugasiti požar. Ipak, ponekad, znala sam i ja odgovoriti, a tada je bivalo samo gore, pa sam se osjećala krivom zbog toga. Ali, uvijek sam bila ranjena, to nisam znala izbjeći, nisam znala vladati svojim osjećanjima. Zato su oni, ti mali anđeli to primjećivali. U sjećanju mi je ostala slika nas petoro sjedimo za stolom spremni za ručak, u stvari nespremni, jer sam nešto propustila i dobila kritiku zbog koje sam se osjećala loše. Ta moja anđelica starija, koja nije dobila svoje ime, kaže: "Tata, sada si uvrijedio mamu, ona plače." Do tad sam se suzdržavala, a tad sam baš zaplakala a i ono drugo dvoje sa mnom, samo ona nije, a tata, kao da niko nije povrijeđen šaljivo dobaci: "Nek plače, manje će pišat". Ponovo, nastojala sam ga razumjeti, objasniti njegovo ponašanje. Htio je da sve bude savršen red, da sve bude isplanirano i na vrijeme spremno, a ja to nisam mogla uvijek postići, a, naravno, ni djeca. Nikad nije volio protivljenje, suprotstavljanje i posebno je bio osjetljiv na upadanje u riječ. Nismo mogli normalno voditi razgovor s njim, morali smo čekati da on završi, a nikad nismo znali kada je završio, govor je mogao trajati i čitav sat.

Još jedna sličica, zbog koje me danas posebno optužuje, izlazimo nas dvoje na neki koncert, djeca su bila vani. Na ulazu u zgradu dočeka nas susjeda sa bujicom riječi, kako naša djeca, a posebno starija kćerka, maltretira njenog sina i tuče ga. I tako, tu smo se zadržali i već zakasnili na koncert, tata nas vraća sve u kuću i odvodi dvoje starijih u sobu a ja ulazim u dnevni boravak sa najmlađom. Dobili su batine ono dvoje kaišem, a onda, bijes se nije još bio stišao, ušao je u dnevni boravak i zamahnuo kaišem na malenu, koja je tada imala oko pet godina. Uspjela sam skočiti ispred i dobiti prilično jak udarac po leđima, tad se stišao bijes. Moja mi starija prigovara, što sam ja otišla u dnevni boravak i branila mlađu a njih dvoje pustila njegovom bijesu. Stvarno, što sam? Šta sam mislila tada? Da su možda, zaslužili batine, ali znam da ih ja ne bih istukla, nikada nisam bila za batine, nisam to mislila. Da su možda, dovoljno jaki da ih pretrpe? Ili sam se bojala da ne napravim gore? Ne znam, ne znam. Ipak, dok su bili još manji stanovali smo nekoliko godina u stanu mog svekra. Sin i otac su bili u skoro neprekidnom sukobu. Svekar nije želio da budemo s njim, mada je stan bio dosta veliki, trosoban. Smetala su mu djeca, radio je u smjenama, i htio je svoj mir. Bili smo tu nekako, više silom, dok nismo odselili u naš stan. Nikada nisam mogla biti ljuta na svog svekra kao što je njegov sin bio ljut na njega i nisu govorili. Ja to nisam mogla, mada je on, moj muž, to tražio od mene, da ga ne pozdravljam i ne izlazim u dnevni boravak kada je svekar u kući. Svekar je uvijek gunđao što mu je nered u kući, što su mrvice po kauču, stvari razbacane... Bila sam i ja često napeta zbog toga. Tako sam jednom baš nju, tu nježnu svoju anđelicu, udarila malo po ispruženim ručicama drvenom kašikom, da je naučim da ne rasipa mrvice i da ne razbacuje stvari. Koliko sam jako udarila? Nju je puno zaboljelo i to je dobro zapamtila i u svojoj glavici donijela zaključak da je ne volim! Tačka! Ne volimo je, to je bio njeno osjećanje i njen zaključak!!! Bili smo napeti oboje zbog svega. On mi je jednom prevrnuo sto na kojem su bili tanjiri poslije ručka, a jednom mi je prevrnuo tepsiju u koju sam bila upravo složila pitu da pečem. Umalo ga nisam udarila po glavi tom istom tepsijom, bila sam trudna s malenom.

Godine su letjele, i događaji su se redali, ratni, izbjeglički, useljenički i razni vanjski, neizbježni utjecaji...

Neosjetno, ušli su u pubertet, i sad očekivanja tatina postala su samo veča, kritike oštrije, zahtjevi brojniji. A oni, htjeli su makar odobravanja za ono što su dobro činili, neku pohvalu, neki znak da ih se cijeni i voli. Mi, nas dvoje odraslih i odgovornih, bili smo suviše zauzeti borbom za opstanak i snalaženjem u novoj sredini, učenjem, radom, napretkom... A oni, stjecali su svoje prijatelje i htjeli su biti dio sredine u kojoj su, ne osjećati se strancima. A tata, sumnjičav, kakav je uvijek bio, nije vjerovao nikom i nije ih rado puštao na neke zabave, ostajanja do kasno, izlaske... A oni, borili su se da budu kao i drugi, posebno ona, moja Asenoni. Često je ostajala do kasno kod svojih prijateljica. Tata joj je zabranio da dolazi poslije deset sati uveče. Jedan dan zove me i kaže da će malo da se zadrži jer rade neke teške domaće zadatke. Poslije je nazvala i rekla da je u zgradi, samo je svratila malo drugoj prijateljici. Nisam se više brinula, važno mi je bilo da je u zgradi. Prošlo je bilo deset oko dvadesetak minuta, kada je on odjednom primijetio da ona nije u stanu. Rekao je sinu da ide da je traži. Rekla sam da je ona tu u zgradi kod prijateljice i ja idem da je zovem. Desilo se nekako, da smo se mimoišle, tako je ona već bila u stanu, dok sam je ja tražila. Vratila sam se u stan, drugo dvoje su utučeni sjedili na krevetu, malena uplakana, a sin mi kaže da je kasno, tata je istukao sestru kaišem. Imala je tada oko petnaest godina. Ušla sam u sobu i pitam ga šta je uradio, a on samo grubo odbrusi: "Ništa". Ona se već spremila i izjurila van, a ja za njom. Dugo sam je tražila, približavala se ponoć, vraćala sam se u stan razmišljajući šta da radim. Kada sam ušla ona je već bila u krevetu, prišla sam joj i pitala je šta mi radi, ona je odbrusila: "Šta vi radite meni!?".

Bilo je dosta takvih scena o kojima bih mogla napisati knjigu, tužnu knjigu. Kada ga je jednom molila da je pusti naveče sa prijateljima da ide na zabavu i on joj jedva dao odobrenje, ona sva sretna, spremila se i, u određeno vrijeme krenula prema vratima. Odjednom joj on kaže: "Kakva ti je to majica, u takvoj majici ideš?" Ona se vratila, obukla drugu majicu i ponovo krenula prema vratima. On ponovo: "U tim pantalonama ideš?". Vrati se, nađe nešto drugo, i krene. On ponovo: " Da ti vidim ruke, kakvi su to veliki nokti, idi odsjeci nokte." Ona već nervozna, kaže: "Pa nemam  vremena, čekaju me". "E, onda nećeš ni da ideš", dobaci on. Ona je otišla u sobu i počela plakati. Meni se okretalo u stomaku i vrilo u srcu, drhtala sam, samo sam ga pitala, da li zna šta radi. Ušla sam za njom u sobu a ona je plačući ponavljala: "Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga..."

Uvijek sam nastojala da im objasnim njegovo ponašanje, da ga shvate. Mislila sam, otac je, prihvatiti se mora, kakav takav je, treba ga razumjeti. A oni, nisu mogli da vide "iznad", bili su samo jako povrijeđeni. Ona, moja prva željena, bila je i najveći buntovnik, strašno radoznala, htjela je sve da proba. I probala je, nešto iz bunta, nešto iz radoznalosti, počev od cigara, marihuane, alkohola, pirsinga,  tetovaža... Srećom, najveće otrove nije probala, valjda je bila svjesna da se takvi otrovi probaju samo jednom...

Preselili smo u drugi grad. U srednjoj školi nije bila dobra. Zvao je jednom nastavnik matematike i razgovarao sa tatom. Ja sam se vraćala s posla, zove me mlađa kćerka i kaže da je tata rovio u sobi po sestrinim stvarima, našao nešto sumnjivo, onda je pokupio sve njene "igračke", sve što nije bilo u vezi sa školom i odnio u kontejner. Njen brat je otišao poslije, za njim i vratio nešto od tih stvari. Koliko gorčine i bunta se nakupilo u tom nježnom srcu? Meni tada nije bilo jasno!

Jedan dan mi je rekla da puši marihuanu, rekla mi je kako je ta droga manje štetna od cigara. Odjednom sam se našla u poziciji da mene moje dijete uči o drogama. Nisam imala baš nikakve informacije o njima, izuzev da treba biti daleko, daleko od njih. Tada nisam imala internet, išla sam tražiti knjige da se informišem, jer nisam imala nikakve argumente da mogu da tvrdim nešto što ne znam. I, zbilja potrefim baš knjigu u kojoj se, stekla sam dojam, opravdava marihuana kao blaga i ne izaziva ovisnost, samo može da bude stepenica prema jačim drogama. Šta sam mogla, nisam imala nikakvo oružje u rukama za odbranu. Tek poslije sam čitala da je sastojak u marihuani sa skračenicom THC, mnogo otrovniji od nikotina, šteti plućima...

Bilo mi je strašno teško. Na jednoj strani muž koji mi neprekidno prigovara da sam suviše blaga, da ih ne vaspitavam dobro, da im previše dozvoljavam, da bih trebala biti na njegovoj strani, zajedno s njim boriti se da ih sačuvamo od opakog svijeta i zla, a ja sam uzalud pokušavala da mu dam do znanja da njegove prisilne metode nikako nisu dobre, da čine samo veću štetu, da njih tjeraju od njega. Uzalud sam ga molila da promijeni pristup, da im treba pružiti povjerenje, da ih treba privuči sebi ljubavlju, nježnosti, razumijevanjem i strpljenjem, da bi ih sačuvao. Nije vrijedilo. A ja nisam mogla biti kao on, u mojoj prirodi nema toliko agresije. Doduše i on tvrdi da je po prirodi blag i nježan (a ja znam da on može biti i takav), samo smo mi krivi koji ga tjeramo da bude grub... Ovdje iznosim sve ono negativno, i stiče se utisak da je sve i stalno bilo tako, ali nije. Znao je on biti i nježan muž a i otac, samo što se one negativne stvari, posebno ako se ponavljaju, usijeku u memoriju i brzo potiskuju sve one lijepe...

Pokušavala sam održavati s djecom najprisniju vezu, da mi sve kažu što ih muči, da ih razumijem, da im pomognem. Zbog svih tih sukoba i njene buntovne prirode, starija je napustila kuću čim je napunila osamnaest. Stalno sam bila u vezi s njom, a tata povremeno. Nije se baš snalazila, pokušavala je da uči, da nešto završi, ali trebalo je raditi i plačati sve troškove stanovanja, hrane i svega. Uskakala sam s pomoći kada god je trebalo, da se ona navikla na to, pa kad god fali, mama će pomoći...

Na kraju se vratila kući da bi nešto mogla studirati. I opet, neočekivani sukob s njim. Zbog čega, zbog sitnice. Bila je loše volje i upalila je svijeću na vitrini na stalku. On je provirio u sobu i odmah ga spopao njegov bijes čim je ugledao svijeću na vitrini. Ranije je govorio kako ne treba paliti svijeće na vitrini, jer, bože sačuvaj...

Tu je ispao jedan fizički okršaj među njima. Prvo su bile razmijenjene, unakrsno, ružne i grube riječi. Ona je sjedila na kauču i neke stvari su počele da lete prema njemu, po njegovoj verziji. On je pojurio da je uhvati za ruke, da ne baca stvari, a ona se branila nogama. Njen brat je prvi vidio šta se događa i ujurio u sobu, a za njim i ja. Šta sam vidjela, hrvanje na krevetu, on na njenoj glavi. Oboje smo ga zgrabili i sklonili s nje, tad sam vrisnula na njega i rekla da se gubi iz sobe. Izašao je a ja za njim vičući da se gubi iz mog života i stana, smjesta. Bila sam van sebe... On me je gledao zabezeknuto, sjećam se tog pogleda, a tada je poletjela njegova ljevica na moj lijevi obraz, onako naopačke. Zabridio mi obraz a glava se potresla, da sam osjetila bol... Kao da sam se probudila... Ušla sam u sobu i zajedno s njom dugo plakala... Rekla sam joj da je gotovo, odlazimo nas dvije zajedno, pa ćemo zajedno negdje naći sobu. Ipak je shvatila da ja ne mogu otići, da plaćam velike kredite za stan i da nemam novca a i brat i sestra su u kući. Nazvala je prijateljicu i ja sam je odvezla njoj... Sutradan sam imala tamnu modricu na bradi s lijeve strane i pričala sam kolegicama, nisam mogla lagati...

Poslije je išla jednoj psihologinji (Adi) oko godinu dana jednom tjedno, ja sam plaćala tretman. On joj je pisao, izvinjavao se, objašnjavao se... Baš kad je prvi put krenula Adi, nazvala sam je i rekla joj kako se tata izvinjava, kako mu je jako žao, a ona je rekla: "Jao mama, moje se srce sada ispunja ljubavlju".

Poslije toga, na svakom susretu s njom, svakom telefonskom razgovoru, počela je da me napada, da me optužuje. Ja sam postala glavni krivac za sve što se njoj dogodilo, i ne samo njoj veći sestri i bratu a i meni. Bila sam slabić, po njenim riječima mala žrtva koja je voljela svoju ulogu. Nisam imala ni riječi ni načina da se branim, a osjetila sam da nema smisla ni da se branim. Trpjela sam sve njene napade, ponekad pokušala da nešto objasnim, nije vrijedilo, a boljelo je, jako je boljelo. Tad sam imala i prsnuće diska. Znla sam da sa ovim njenim iznenadnim napadačkim stavom ima veze Adi, jer mi je, ranije, govorila kako sam ja previše dobra. Govorila mi je kako je Adi divna, kako je razumije, kako je na prvom susretu s njom plakala zajedno s njom kada joj je pričala o tome kako ju je otac htio da ubije. Ona je zaista mislila da je htio da je ubije. Nije govorila s njim dugo, tek kada se rodio sinčić, valjda pod uticajem muža, pozvala ga je da dođe...

Tek mnogo kasnije mi je rekla kako joj je Adi posavjetovala da da legitimaciju svojoj ljutnji. I ona je davala, a ljutnja je postajala sve veća i veća, naduvavala se i rasla. Na kraju od te silne ljutnje nije vidjela ništa lijepo u njenom životu s nama. I udala se, bila trudna, rodila sina, a ljutnja traje... Jednom sam, kada sam bila s unukom a ona na poslu, na njen napad preko telefona, zbog sitnice što nisam striktno poslušala kako da ga nahranim, zajecala i zavapila "sine moj, ja te volim, oprosti mi". Trznula se, raznježila i počela da me tješi, da ne odem dok se ona ne vrati. Znala sam, iza njene ljutnje, koja je čini grubom, krije se nježna i osjećajna duša. To je moja Asenoni, ona ne može biti drugačija. Poslije je opet nastavila da me napada. Jedan dan sam joj rekla da se osjećam loše s tim,  i da to nije dobro ni za nju ni za dijete i ako je potrebno ne moram ni da dolazim. Uvrijedila se, počela me napadati još žešče, skoro sam se pokajala što sam to rekla. Ali, nisam odustajala, nazivala sam, odlazila, pomagala u svemu i čutala. Tek odnedavno, osjetila sam više blagosti u njenom odnosu, rekla mi je: "Znaš, dodijalo mi je da se ljutim, nemam više snage za to. Shvatila sam da vas ne mogu promijeniti, a ni to što je bilo. Ti si činila onoliko koliko si mogla i znala, a ja znam da si ti dobra". Tako, ovisno od raspoloženja, zove me imenom ili mamom...

Moj muž i ja imamo mnogo zajedničkih interesovanja, mnogo zajedničkih stvari koje volimo i imali smo mnogo zajedničkih lijepih trenutaka, ali smo dva različita tipa ljudi, ako ne suprotna. On, tip čovjeka sumnjičavog, nepovjerljivog, zatvorenog, netrpeljivog,  bezosjećajnog, u smislu da mu je po svaku cijenu važno da neko uradi onako kako je ispravno i dobro po njegovim mjerilima i uz to mu nije važno kako se taj drugi osjeća.  Kažu da se tip čovjeka formira već u djetinjstvu, i ako neko malo zaviri šta je iza njegovog karaktera, saznaće da je imao oca koji se opijao kada su on i njegov brat bili mali i majka je slala njega da ga izvuče iz kafane. Tako su ga jednom prilikom tatini jarani htjeli "izbaciti" kroz prozor, malo dijete nije moglo razumijeti tu neozbiljnu šalu. Dobijao je batine zbog starijeg brata, nije se osjećao krivim i brat ga je tukao, htio ga je "ubiti", tako kaže, nagovarao ga da gura željezne predmete u utičnicu. Formirao se taj karakter u djetetu koje je gledalo svijet najbližih ljudi koji prijete njegovom opstanku... A mi ljudi, svako na svoj način gleda iz svoje mišije perspektive i misli kako je najpametniji. Tako je to u ovom svijetu u kojem se rađamo i u kojem vladaju osjećanja,  jako povredljiva, caruje neznanje i ljudima vladaju utisnute traume iz prošlosti. U takvom svijetu se rađamo i živimo i tek poneko, okrenut Bogu, postigne malo svjesnosti i gleda na stvari s malo višeg nivoa...

Ono što mene najviše muči, jeste pitanje da li je ovakav odnos, nas roditelja, uzrokovao pojavu bolesti kod mog sina. Nedavno sam od jednog psihijatra čula da je provedeno istraživnje u kojemu je dokazano da su djeca koja u djetinjstvu dobiju više pažnje i više su ljubljena i grljena, psihički su stabilnija kad odrastu. Neki psiholozi, opet, tvrde da roditelji nisu odgovorni za sreću svoje djece. To se objašnjava time što dva djeteta koja prime isti odnos od roditelja, iste riječi,  to mogu da različito tumače i obrazlažu u svojoj glavi i na osnovu toga razvijaju različita osjećanja, jedno pozitivna a drugo negativna. Bog zna. Moj muž kaže da ima neko ko je vidio njegove težnje i želje i sve mu drugo oprašta. I zaista, tako trebamo i mi. Ova priča ispričana njegovim riječima izgledala bi sasvim drugačije. Sažeta u jednu rečenicu izgledala bi, otprilike ovako: "Griješio jesam, ali sam im dao sve što sam mogao da dam, žrtvovao sam se za njih, želio im sreću i uspjeh, a oni me nisu poštovali, nisu me slušali, oni su me odbacili kao bezvrijednu krpu." On i ja smo bili namijenjeni jedno drugom da proživimo naš ovozemaljski san, koji se pretvorio u borbu, zbog toga što nismo znali ispravno da ga sanjamo.

Shvatila sam davno, u potpunom razumijevanju i praštanju je lijek. Oprostiti i sebi i drugima, da bi se moglo nešto učiniti sada, da bi se moglo živjeti sada i još imati snage radovati se životu. Mom mužu to, nekako teško ide, čim neko nešto kritički kaže, odmah se probudi ljutnja.

Ovo je moja priča koja, možda, izgleda optuživačka, ali nije, ona je moja istinita i iskrena ispovijest.

Kao što se cvijet otvara da primi sunčeve zrake, da dobije svjetlost, tako se i moja duša otvara, ona traži objašnjenje, traži odgovor, a možda i utjehu.

Odgovor bi mogao dati samo Bog, ali on nas često ostavlja nama samima, da koristimo onu svjetlost i one putokaze koje nam je već dao. Moja duša se moli, ona vjeruje u čuda, ona želi samo da dotakne Onog što može da joj pomogne, i dotiče... u mašti... Ona mu samo kaže: "Nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ, reci riječ koja liječi".

RODI SE PONOVO

Oprosti, zaboravi

Rodi se ponovo

Što god je bio bol

Sve je bilo privid

Varka osjećanja

Zamka neznanja

To nije bio on

To nisam bila ja

Od istine nas dijeli

Svjesnost i spoznaja

U tebi je pečat Boga

Rađanjem utisnut

Samo ga otvori

I pusti Duhu Svetom

Neka ti zbori

Da ti dušu

Božja Milost takne

I koprenu

Sa očiju makne

Tad vidjećeš nas

U svjetlosti pravoj

Ljude divne, dobre

Sa osmijehom anđela

Rodi se ponovo

Prema Nebu ruke širi

Sa vjetrom se miri

Zore grli

U pobjede hrli

Srce otvori i dozvoli

Božijoj Ljubavi

Da te oblije

Da ti dušu očisti

I okupa

U nov život da izroni

Čista, bijela i srećna

Rodi se ponovo

Kao ptica leti

Na krilima vjere

Slobodna i smjela

Upij sunce očima

Pjevaj pjesmu radosti

I pleši ples života

Zanosan

Rodi se ponovo

Ja već jesam