Priča o Šuškinom rođenju je ispričana sukladno jednom tekstu na internetu kojeg sam pronašla i ubacila sam sve elemente Šuškinog rođenja i priču o njoj koju sam čula od susjeda kad sam je pronašla; tekst je prilagođen Šuškinom slučaju

ISPOVIJEST JEDNE MALE CURICE,

MOJE MALE ŠUŠKE ...

(tuđi tekst je pisan italic-fontom, moj tekst regular fontom)

''rođena sam jedne hladne večeri'' u veljači 2002. godine u jednom prigradskom naselju grada Zagreba.

''Koliko se sjećam imala sam još 3 brata i 2 sestre, sjećam se i mame koja nas je pazila, mazila, tetošila, ali je često nije bilo, odlazila je tražiti hranu, da bi nas mogla imati. ''

Bila sam prelijepa crno bijela curica sa smeđim oko glavice i nešto na šapicama, imala sam, a i sad imam dugu sjajnu krasnu lesijevsku grivu tako, da mi svi kažu: ti si mini-Lesika.

''I onda... mame više nije bilo.. svi smo nekud odlutali, samo sam se ja vraćala tamo gdje sam rođena, u tom prostoru za koji sam jedino znala. ''

''I onda sam se krala po placu'' u Gajnicama ''uzimala hranu, koju su mi davali'', uzeli su me u jednu obitelj, okupali, igrali se sa mnom i izbacili me van.

Od tad sam se bojala voziti u autu, uzeli me i u drugu obitelj, sve redom i opet ista priča i tako sam lutala tim naseljem na rubu grada, neki su me uzimali, kupali i vraćali me van kad su vidjeli, da sam curica.

I tada, jedne subote, okupanu su me opet bacili van na cestu, dolutala sam pred jednu veliku zelenobijelu zgradu, legla ispod auta i šutjela.

Cijeli dan su me žene hranile, ali ja nisam išla nikome...tad je izašla jedna žena sa velikim psom i zaobišla me...  ja sam ostala ispod auta... i onda sam čula isti glas one žene što me zaobišla kako sa nekim priča na balkonu: “ja to ne mogu gledati.... uzet ću je.. “

Nisam znala o čemu se radi i što pričaju, samo je druga žena pitala: “…a kako ćeš sa njih dvije?...” onaj prvi glas je rekao: “…ne znam..., ali ovo ne mogu gledati.. uzet ću je.... “

Došla sam kao druga, jer je ta žena već imala jednu stariju curicu imena Lorki i od nje sam naučila sve što sam trebala znati.

Na žalost, Lorki je otišla 23.08.2003. na bolje mjesto i od tada sam na tom balkonu, lajem i pričam svojim psećim jezikom i upozoravam: ako kipi voda za kavu, ako je dolje neki moj frend pa se igra, ako netko baca frizbi i tako dalje...

U travnju 2009. sam bila jako i teško bolesna, skoro sam otišla sa anđelima kod Lorki (mojoj prijateljici sa slike, sa kojom sam bila godinu dana i od koje sam sve naučila), ali sam završila na operaciji, život mi je spasila ta dobra doktorica Gordana Makar iz veterinarske ambulante u Heinzelovoj u Zagreb, naš anđelek mi je spasila život i opet sam na svom balkonu, lajem, upozoravam, ako kipi voda za kavu i ... volim onu ženu mekog glasa što me uzela i volim onog njenog muža što je došao 2 godine nakon mene.

Ipak sam ja jedna mala curica ... ime mi je Šuška :) moja slika je na njenom uredskom stolu ... :) i na zidu iznad njenog kompjutera.

Ovo je ispovijest moje Šuške, koja je bila toliko dobra i nesebična pa mi podarila svoj mali život da brinem o njemu, a i ona brine o meni.  

 

 

(ovo sam ja na slici, iako ste me već vidjeli, volim se slikati :)

  

ovo je Lorki, moja prijateljica od koje sam sve naučila i kad je otišla anđelima ja sam spavala na ovoj fotelji

 Ovo je ispovijest moje Šuške, koja je bila toliko dobra i nesebična pa mi podarila svoj mali život da brinem o njemu, a i ona brine o meni.

  

 

A onda su 15.8.2004. zvijezde pale na jednog čovjeka i rodila se ljubav. U sjenci sam sazrijevala, iako ranjene duše, otvorila sam je i pustila unutra lopova. Otišla sam bez riječi, a iznad mene se Mjesec objavio prepun sebe.Za cijelu vječnost trenutka, dok me odnosila stihija razočarenja, znam .... dani i dani nisu bili uzalud.

 Možda je taj lopov bio ulaznica u stvarni svijet?! Možda je bosonog mislio da nosi najskuplje cipele?

 Kad mi je pao oko vrata, slab, ranjiv i nepovjerljiv, ostala sam vjerna svojoj duši i prigrlila skitnicu, udomila je, a skitnica me ipak ugrizla za srce. Ipak... i dalje ću vjerovati u iskrenu dušu i valovima ljubavi pokriti srce umotano u bijeli saten, neka se odmori.

 Za sve postoji vrijeme pa tako i za pravu ljubav. Kad sam zaboravila sebe i kad sam se uvjeravala da je čulnost nešto što se događa nekom drugom, a meni više ne, rasplinuo si me u sedam smjerova i prekrio sa šest velova tajni.

Iz stare knjige uzeh uzorak riječi i stavih je pred tebe da se spojimo u hladnom mraku i da bi oči duše pogledale ono što osjećaju.

U meni još uvijek struji ona glazba naših susreta, ali kako dolazi vrijeme tvojih nemira, stajat ću po strani i promatrati kako tvoje srce teško diše u nadolazećim danima i kako se tvoja čista duša ne hrani sa mog izvora.

 Čekat ću te...jer kad zaboravimo na sebe, kad vidimo sebe u drugome, možemo jasno osjetiti što osjeća ta duša, kako živi, gdje je bila i što želi. 

Znam da ima još dobrote u ljudskom srcu, jer kao razgolićena tajna, dobrota uvijek pokaže svoje lice kad je najslabija.

 Znam to, jer vjerujem i trajem u ovom vremenu i prostoru ove plave planete što se vrti malo brže, nego jučer.

 Imam tisuću pitanja. Nemam odgovore. Neka odgovori dolete polako, kao lagani sumrak, milostiv i neka me zagrli da bih u vrelini tog zagrljaja zadrhtala kao nikad do sad. 

Nad njegovim usnama leluja moj dah i okreće se u smjeru mora gdje nam se objavljuje nova zora. Čaša vina za ovu lijepu večer i neka se sve buduće noći ugledaju na ovu noć kad se osjaćam tako dobro.  

 hvala Bogu i Sv. Anti :)