Moj život i moje suočavanje sa smrću

Kod mene se život i smrt prepliću od malena.

Očevih roditelja se ne sjećam, ali se sjećam da smo prije Dušnog dana mama i ja redovito uređivale njihove grobove, koji su bili samo zemljane humke sa jednostavnim, ali masivnim drvenim križevima (ne kao ovi današnji koje dilaju pogrebna poduzeća, a napravljeni su samo od dvije prekrižene letve, to što su prebajcani i polakirani ne čini ih boljima). Križeve na grobovima mojih djeda i bake je istesao moj otac svojim rukama.

Spomenika nije bilo, jer smo bili siromašni, ali smo mama i ja prije svakog Dušnog dana marljivo čistile korov sa humki, rahlile zemlju oko posađenog cvijeća i svaki put dodavali neke puzavce koji su poput prekrivača pokrivale humku i sprječavale rast korova. Malena sam bila, ali sjećam se da je moj zadatak bio da uredim stazice oko i između grobova, pa sam prvo malom vrtlarskom motičicom sasjekla korov i travu, a onda sve to uredno pomela, pokupila i nosila u dno našeg malog mjesnog groblja gdje se to zapravo na prirodan način pretvaralo u kompost.

Sjećam se, jednu jesen, prije nego sam krenula u školu, bila sam kod djeda i bake po mami i baka me na isti način odvela na "greblje", kako su oni zvali groblje, pa sam i njoj pomagala urediti grobove predaka.

Smrti najstarijeg brata i godinu dana mlađe sestrice se ne sjećam, ali se sjećam da smo i njihove male grobiće uređivali.

Kasnije, već sam krenula u školu umrli su mi još jedan brat i još jedna sestrica i zajedno s mamom kojoj je tuga stiskala srce i usta, sam pomagala pripremiti mala tijela za pokop. Tata je napravio i sanduke (škrinje) i križeve, mama je sašila svojim rukama bijele haljinice (jer bebe kad umru odmah idu među Anđele), a ja sam nabrala poljsko cvijeće za vjenčiće, jer se tako malenoj djeci nije stavljalo uzgajano cvijeće. Tako smo dobili još dva grobića više za uređivanje prije Dušnog dana.

Još nisam poimala konačnost smrti.

Kasnije su nekim redom koji je napravila sama Sudbina, umirali stariji članovi naše šire obitelji i polako sam shvatila da je smrt skoro jednako česta i prisutna kao i život i da trebamo i moramo živjeti svjesni njezine neizbježnosti.

Ali sve se ddogađalo u obitelji: rađalo se (doma), raslo, ženilo, udavalo, bolovalo, umiralo. Sjećam se da su i oni najbolesniji, kad bi završili u bolnici i predosjetili kraj molili i preklinjali obitelj da ih dovezu doma, da ne umru u bolnici.

Teške bolesnike na umoru bi obilazilo cijelo mjesto da bar kratku molitvu izgovore, da se pozdrave.

Nismo imali velebne spomenike (iz kojih trava ne raste), ali smo imali jedni druge i zajedno se i radovali i tugovali.