Vec par dana razmisljam nastaviti temu sinkronizacije, al misli mi lete svuda i nisam se uspjela koncentrirati i napisati sve ono sto sam si zazelila s vam podijeliti..

Al, kad nesto postoji , netko, tko me voli i cuva , onda nema kraja povezanosti dogadaja, a i kad nesto naumim sve se mogucnosti udruze da ostvarim ono sto sam naumila...

I dalje nisam koncentrirana objasniti posebno sinkronicitet mogu samo svojim rijecima, nikakvim formulama, jer za mene je zivot uvijek poseban za svakoga i nema te definicije, koja vodi putu, osim svog sopstvenog.., znak da netko me voli i pazi...

Kako sam bila naumila napisati vam cijelu pricu koja me prati kroz zivot svojim sitnim i velikim slucajnostima, al neodlucnost je bila jaca , pa sam odustala...

I bas ovih dana jedan dogadaj se konkretno dogodio i normalno, ponukao me da vam ga opisem...

Prije negdje dva tjedna na talijanskoj tv je bila emisija o ljudima koji posjecuju vec godinama Medugorje, pratila sam ju odusevljena, jer su bili i slucajeve ozdravljenja, al i jer prica o krajevima preko bare,, meni poznatima..

Sjecam se kad je sve pocelo, price o djeci koju su je vidjela, o zabrani od strane vlasti, zatvaranje djece,, i to mi je ostalo u sjecanju, kao jedna epizoda u mom vremene, a ne Lurd ili Fatima, koji su se dogodili i prije no sto sam se rodila. Sjetila sam se mame , kako je svakodnevno molila krunicu i slika od vidjelica i odusevljenja moje mame...., kad se vratila s puta u Medugorje...ja sam je samo slusala i uzivala u njenom svijetlu koji se sirio njenom radoscu sto je bila na mjestu ukazanja, sto je osjetila tu bozansku energiju i vidjela lica vidjelica u zanosu....

Pa. dobro necu vam pisati o vjeri, uvjeravanju kako je sve to istina,..svak ima svoju stranu medalje , koje se drzi...:-)))

Uglavnom, poslije te emisije, proslo je par dana, a meni se vrtilo u glavi , kako je rekla gospa, molite za mir, ..

Za mir uvijek i molim,, to je nesto sto nam je svima zajednicko, kad je svada, kad je rat, kad je ,tuga, kad je bol,.......svima nama u nutrini odjekuje..."Daj nam mira Boze!!",,pa mi je logiicno i prihvatljivo, zeljeti ga, moliti se za njega, osjecati ga i uzivati u miru....

No , taj mir, krece iznutra, kao i sve sto nam u zivotu treba, kao i sve sto nam se dogada i sto se dogada, tako s obzirom da uvijek trazim poticaj, i ruku sigurnosti koja me cuva, pocele su moje misli o gospi, da je ona most prema bozaskom miru....

Onda se dogodio clanak na Magicusu, o krstenju djeteta i vodi sto ga krsti i curi u obliku krunicu, to su vec bile dvije slucajnosti sto su me upucivale na gospu, molitvu i mir..

Nakon par dana sam isla s posla i srela susjedu, talijanku, jako dragu osobu, koja mi je sa odusevljenjem pricala, kako je preko vikenda isla u Medugorje..., u moje krajeve, jer za njih je sve isto sto je ex Yu..,,Odusevila sam se, ipak je lijepo cuti od njih , koji imaju Rim, i sva svetista , a idu van Italije i to bas u krajeve nama bliske...,, gospa je svuda ista...To je bila treca slucajnost, al ja nisam obracala pozornost, zaokupljena svojim svakodnevnim aktvivnostima i obavezama....No, znam da je duboko u meni lezao poticaj i nada za znakovima , koji bi me vodili na konkretan put, na akciju pravu , nacin kojim mogu doprinjeti za mir u svijetu i osjetiti potpuni mir nutarnji....

Svaki dan iznova, trazim nacin, da mi dan bude ispunjen mirom i radoscu, da osjetim onaj bozanski poticaj ka napred , bez sjena , nostalgije i tuge,, jednostavno trazim utjehu i nadu na svakom koraku....A, kada cujem sto se dogada u svijetu,, srce me boli i zaista zelim mir ovoj dragoj zemljici....

Na kraju, posljednji trag do sada, slucajnost, podudarnost,, dogodio se dok sam bila na poslu...U jednom trenutrku sefica je dosla do mene, gledajuci kako radim, rekla: "Imam dar za tebe"..i na vrat mi objesila krunicu i zamislite sto je pisalo njoj......Medugorje...Iznenadila me,, posebno to sto mi ju je stavila na vrat, al ona je rekla da zeli da ostanem vjecno vesela.... Tog trena nisam ni vidjela sto pise na njoj, mislila sam da je iz nekog njihovog svetista i kako je dosta velika i lijepa od toplog drveta, zahvalila sam joj se,, a u srcu mi nekak bilo toplo,,osjecala sam ju bliskom,, mada ja nikad ne molim krunicu.., molim svoje molitve iz srca kako mi dodu...

To je bila zadnja slucajnost i jos da napomenem da sefici nikada nisam pricala o tome sto ja mislim i inace bas puno ne pricamo o stvarima tko sto osjeca i zeli..., tako da ona nikako nije mogla znati da ja mislim na gospu i krunicu...

Kada sam dosla kuci, pogledala sam napokon krunicu i vidjela da pise, ;Medugorje, jako sam se iznenadila i sjetila svih tragova koji su vodili do nje,, i moje tihe zelje da jednog dana odem u Medugorje i dozivim to sto svi opisuju, taj mir bozanski....

To je taj put sinkronizacije,, nesto pozelis iz dna duse, bez vaganja,, razmisljanja i rastakanja na kako, kuda, sto, kome,, nego jednostavno zelis i pustis,, a onda te svi putevi vode k tome,, korak po korak..., put cuda ... .

Cuvam svoju krunicu, slazem molitve kako mi dodu, bez prisile, bez ponavljanja , samo onako kako mi iz srca dode,, sto ce biti dalje, ne znam, do sljedece moje jake zelje iz srca...Vazno mi je samo,, mir....., i taj osjecaj sigurnosti , netko je uvijek sa mnom....:-)))))))..hvala...