Davnih sam se dana uputio na put. Odlučio sam upoznati sebe. Hodao sam nepoznatim i prašnjavim cestama, skrivenim puteljcima, verao se po klancima, silazio u doline i plivao rijekom. Bio sam sam. Sam sa sobom. Imao sam vjeru – veliku i snažnu. Imao sam volju – nepokolebljivu. I tražio… nešto.

 

Nepoznata ruka me vodila. Čudni me znakovi usmjeravali. I uvijek sam znao kuda moram poći. Gledao sam u kreacije Božje i  postajao svakim danom svjesniji svrhe svog putovanja. Slušao sam ih, učio od njih.

 

I sjećam se… dan je bio vruć i sparan. Mišići su otkazivali poslušnost, no moj je duh bio nepokolebljiv. Krš i kamenje. Sitni je pijesak punio zrak. Oči su bile teške od mješavine znoja, pijeska, vjetra i sunca. Hodajući neutabanom stazom, polako sam se uspinjao blagom uzbrdicom. Na horizontu se ocrtavala nevelika nakupina kamenja. I znao sam da tamo moram stići. U tišini, premećući nogu pred nogu, približavao sam se cilju. Trenutnom. Jer znao sam da moram dalje. Što sam bivao bliže, to mi je bilo teže hodati. Na noge mi se navukao teret misli. Jedva sam ih pomicao. No, nisam se predavao, išao sam dalje. Korak po korak. Pomalo razočaran, pogledao sam u tu gomilu. Ništa posebno. Kamen do kamena. Gromada na gromadi. I sitni pijesak. Ni izvora, ni trave, ni životinje, pa čak ni one najmanje. Ništa.

 

Sjeo sam u hlad. Odmorit ću. Zar se to sumnja uvlači u mene? Otkloni ju, rekoh sam sebi. I budi u miru. Sklopio sam oči i prepustio se sebi. Sunce je tonulo prema zapadu. Vjetar se stišao. Pijesak je prestao puniti zrak. Noć je oblačila svoje ruho. Zvijezde su se osule po nebu. Mir. I tišina. San me savladao.

 

Ranojutarnje sunce pomilovalo me po obrazu. Nisam još htio otvoriti oči. Udahnuo sam duboko, zahvalio na novom danu i polako otvorio oči. Na nebu ni jednog oblačka. Škiljeći, u daljini ugledam siluetu. Približavala se polako, baš kao i ja jučer. Premetala je nogu pred nogu… i prilazila mi sve bliže. Nisam htio razmišljati o njoj. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Sve ima svoju svrhu. I svoj cilj. I značenje. Godine života su me tome naučile.

 

 Za oko mi je zapelo kako teško hoda, kao da razmišlja o svakom novom koraku. I dok mi se približavao, shvatio sam da ga poznam. Zaklonio je sunce ispred mene. Sjena je njegova pala na moja ramena. Podigao je ruku u znak pozdrava i šutke sjeo. Dugo smo sjedili jedan pored drugoga. Bez riječi. Bez pogleda. Svatko u sebi. Sam sa sobom.

 

Sunce se već visoko uzdiglo na nebo. Zrak je postao gust. Oko nas kamenje i ništa više. Iz torbe sam izvadio kruh, prelomio ga na dva dijela i jedan pružio njemu. Uzeo ga je. Žvakali smo komadić po komadić, kao što ptice kljucaju sjemenke. U tišini. Bez riječi. Bez pogleda. Izvadio je bočicu vode, otpio gutljaj i dodao je meni. Otpio sam. Upitao me: «Znaš li?» Odgovorio sam: «Znam.» I znao sam. I on je znao da znam.

 

Ostali smo tako još dugo, do sumraka. Kad su se noćne sjenke počele poigravati na nebeskom svodu, znao sam da sam ovdje gotov. Ustao sam, otresao prašinu sa skuta, podigao ruku u znak pozdrava. Ostao sam tako još neko vrijeme, uzdignute ruke, gledajući u njega. Njegov je pogled bio zakovan za daljinu. Čekao sam njegov znak. Njegov blagoslov da krenem dalje. I dobio sam ga. U tišini. Bez riječi. Bez pogleda.

 

I krenuo sam dalje, i tražio … Vrijeme je relativan pojam. Moj se put nije bližio kraju. Ovoj je bio samo jedan cilj. Privremeni. Jer sam znao da moram dalje… hodati nepoznatim i prašnjavim cestama, skrivenim puteljcima, verati se po klancima, silaziti u doline i plivati rijekom.

 

I sjećam se… jutro je bilo toplo, na nebu ni jednog oblačka. Cijelu sam noć putovao. Nisam htio stati. Nešto me tjeralo naprijed. I hodao sam, bacao nogu pred nogu. Sunce me pomilovalo ranim zrakama. Obasjalo neku nakupinu kamenja koja se nalazila preda mnom. Znao sam da je to moj cilj. Trenutni. I dok sam se približavao, noge su mi otežale. Jedva sam se kretao. Sunce je udaralo u moja leđa pa su obrisi na horizontu bili nejasni.

 

 Prilazeći gomili, polako se ocrtavala silueta čovjeka. Sjedio je u hladu. Promatrao me dok prilazim. Stao sam ispred njega, moja je sjena pala na njegova ramena. Bio mi je poznat. Podigao sam ruku u znak pozdrava i sjeo. U tišini. Bez riječi. Bez pogleda.  

 

Dugo smo sjedili jedan pored drugoga. Sunce se već visoko uzdiglo na nebo. Iz torbe je izvadio kruh. Podijelio ga je na dva dijela i jedan dao meni. Jeli smo polako… Izvadio sam bočicu vode, otpio gutljaj i pružio je njemu. Otpio je. U tišini. Bez riječi. Bez pogleda. Pitao sam ga: «Znaš li?». Rekao je: «Znam». I znao je. I ja sam znao da zna.

 

Dugo smo ostali tako, do sumraka. Kada je noć prekrila dan, ustao je, otresao prašinu sa sebe i podigao ruku u znak pozdrava. Stajao je tako neko vrijeme. Moj je pogled lutao daljinama. Znao sam. I on je znao da znam. Zato mi je i bio poznat.

 

Dao sam mu blagoslov - u tišini, bez riječi, bez pogleda...