Još od vremena antičke Grčke ljudski rod raspravlja o neke vrste predodređenosti života, odnosno događaja u životu. Svi filozofi svijeta do dana današnjeg nisu razriješili pitanje da li se događaji stvaraju sada i ovdje, ili je čitav tok povijesti kao unaprijed snimljen film, koji se samo odvija po već zacrtanom planu. Stari Grci su vjerovali da prilikom rođenja svakog čovjeka Parke predu nit njegovog života, ili ako hoćemo sudbine, i kako su mu odredile takav ga usud prati u životu. Stoga je netko sretan, sve mu polazi za rukom, provede dugačak i ispunjen život, drugi se pati kroz čitav život, i umre mlad a da nije niti iskusio ljepotu života. Tko će ga znati što je istina ?

Ako gledamo hladno i trezveno na život, odmahnut ćemo rukom, ma kakva sudbina, sve su to puste priče. Nedavno prolazih tihom ulicom Gornjeg grada, iz jedne palače se razlijevaju zvuci Verdijeve „Moći sudbine“, titanski akordi starog majstora talijanskog belkanta. Netko očito sluša ovu predivnu muziku. Zastanem, obuzima me glazba, plovim s njome,prepoznajem dionice, i onda,  jave se misli o sudbini. Povečerje je baš bilo pogodno za takva razmišljanja  potaknuta Verdijevom glazbom.

Sjetih se jednog prijatelja mojih roditelja i njegovog životnog puta. Bio je gotovo čudesan, očito je sudbina ovdje uplela svoje prste.

Rođen je u bogatoj trgovačkoj obitelji  prije II svjetskog rata. Njegovi roditelji su bili Židovi. Odrastao je u okruženju sređene građanske obitelji, dobio dobro obrazovanje, već kao mlad postao je perspektivan intelektualac. Onda se zadesio nesretni svjetski rat. Njegovi roditelji, sestra i on otpremljeni su u logor Jasenovac, samo zato što su bili Židovi. Zahvatilo ih je bezumlje rasnih zakona. Roditelji i njegova sestra završavaju život u logoru izmučeni glađu i bolestima. On preživljava zahvaljujući jakoj tjelesnoj konstituciji i vjerojatno sretnom slučaju. Bio je sudionik poznatog proboja logoraša 22. travnja 1945. godine. Preživjela su svega 92 čovjeka. Među njima je bio i on. Prilikom proboja, odnosno bijega zapleo se u bodljikavu žicu i bio bi ubijen da se jedan od supatnika nije vratio po njega, otpetljao ga iz žice i na leđima ponio u obližnji šumarak gdje su se skrivali. Nekoliko dana su boravili u šumi, dok čuvari logora nisu pobjegli u posvemašnjem rasulu koje je nastalo krajem rata. Nakon rata se školovao, postao poznati inženjer, išao na usavršavanja u inozemstvo. Osnovao je i obitelj. Nikada nije htio pričati o logoru, niti je ikada ikoga osudio. Bio je izuzetno blage naravi. Kada su ga pitali da li mrzi koga od onih koji su ga mučili i uništili mu mladost, samo je znao odmahnuti rukom i reći- bilo je takvo ludo vrijeme, a njima neka sudi Bog, a ne ja.

I onda je očito sudbina počela presti svoju pređu. Jedne večeri vraćao se s posla iz popodnevne smjene, vozio se na motoru. Kroz križanje ne poštujući stop znak proleti kamion, naleti na njega i on ostade na mjestu mrtav.A bilo je to vrijeme kad bi cestom prošao samo pokoji auto.Na križanju,jednog malog gradića ,u tom trenutku samo su se našli on kao motorist i kamion.Iz današnje perspektive kad se više ne može živjeti od silnih auti na cesti,da se na raskršću sudare jedini motor i jedini kamion,stvarno je peh. Iza sebe ostavlja mladu ženu i kćerku od svega sedam godina.Nije li to ipak sudbina, preživio je četiri godine u logoru smrti, glad, bolesti, likvidacije, i onda pogine u mirnu večer ne ostvarivši svoje životne snove.

Zamiru posljednji Verdijevi akordi, pa onda neka netko reče da Sudbina ipak ne postoji ...