Tata,

 

Dugo već stojim nad praznim papirom s olovkom u ruci a riječi nikako da krenu. Već je 2 h iza ponoći i jedini koji me promatra kroz rešetke na prozoru ove sumorne sobice je pun mjesec na nebu. Nekada mi se čini da je on jedini koji zna sve o meni, čini mi se, nisi me uzalud zvao „ sin mjeseca“.

Tvoji dolasci prorijedili su se i ja to razumijem. Tvoje razočarenje sa mnom je golemo. Bez obzira na to, ja živim od toga kada ćeš doći i zagrliti me, a to nikako više ne činiš. Više me ne dodiruješ ni rukama ni riječima . Zbog toga ni ja ne mogu govoriti pa smo postali nijemi sugovornici, ti me gledaš a ja spuštam oči jer moj je sram dubok kao ponor.

Onoga dana kada sam ubio čovjeka, za mene je vrijeme stalo i još uvijek stoji. Dani prolaze, smjenjuju se jutra i noći a ja stojim zamrznut u onom nesretnom trenutku kada ja nisam bio ja. Stojim jednako mrtav kao i mladić kome sam oduzeo život.

Moje mjesto nije ovdje i nikada nije trebalo biti da si me malo bolje osluškivao a bio si loš slušač. Ja nisam ti a htio si me pretvoriti u sebe, ja nisam tvoj sin, samo sam došao kroz tebe i opet se moram vratiti na priču „Mjesečev sin“

Sjećaš li se te priče, kao malom si mi je skoro svaki dan pričao i tepao mi „ ti si moj mali mjesečev sin“. U priči dijete mjeseca prolazi kroz razne faze života, mjesečeve mijene, i na kraju postaje pravi čovjek učeći na vlastitim greškama. U priči činilo nam se sve mudro, zanimljivo i jako poučno. Ti si zastao na mojoj fazi mlađaka i nisi mi znao pomoći da pređem bezbolno na iduću. Kažnjavao si me tako da si ubijajući Boga u meni zapravo jačao vraga. Zaključavao si me da ne bježim od kuće i tvoj odgoj se pretvorio u nadmudrivanje između oca pravednika i sina odmetnika.

Želio sam ići na brod, ploviti i vidjeti svijet jer sam po prirodi bio znatiželjan i pre nemiran. Ali ti si odlučio da idem na faks jer otac intelektualac mora imati školovanog sina. Nikada me nisi slušao pa ni tada i tako sam otišao na faks ali samo zato da se maknem od tebe. I to ti je bila najveća pogreška jer tada si me konačno izgubio. Hodajući tamnom stranom mjeseca,  dobili su me svi poroci ovoga svijeta.

Valjda se moralo dogoditi ovo što se dogodilo da ja shvatim nešto što ti nikada nećeš. Život ne čine krupne stvari i velika djela, čine ga sitnice. Na detaljima i finesama uči se život. Onda kada sam se smijao očima a ne ustima i kada sam jecao, ne ustima i suzama već dušom ti ništa od toga nisi vidio. Stalno si bio u potrazi za fizičkim manifestacijama života i tako moju dušu nikada upoznao ni dotaknuo nisi.

Tata, sinoć sam sanjao onog mladića kojem nažalost i ime jedva znam, i činilo se kao da mi oprašta. Možeš li i ti?

Tvoj sin, mjesečev sin…..

 

( nakon nekog vremena sin uzme papir u ruke te se dugo premišljao da li da ga zgužva, raspara ili pošalje jutarnjom poštom. Na kraju se približi prozoru otvori ga a miris ledene zimske noći ispuni cijelu sobu. I dok ga je sjajna Luna sa neba promatrala pusti da pismo odleprša poput tibetanske molitvene krpice nošeno krilima vjetra).