Kažu mi da su moji koraci prvi puta dotakli travu upravo u proljeće prvog rođendana, dok sam u inat ogrebanom koljenu, jurila ususret davnom praskozorju.

Oduvijek sam bila dijete proljeća, iako sam djetinje razdragano voljela prve sniježne pahulje i zimu, ipak sam živjela za proljeće.

Ništa na svijetu ne može zamijeniti miris prvih visibaba, nježnu maslačkastu boju prvih jaglaca i onaj posebni, razigrani vjetrić koji sa sobom donosi nostalgiju prvih ljubavi. Nekim čudnim slučajem (ili ipak ne), sva poglavlja mog života započinjala su upravo na proljeće. Stoga i ne čudi što mi se i ovih dana (već mnoga proljeća zaredom ) vrzma glavom Crvena jabuka svojim starim sentimentom »..spuštam ja stare kofere, na perone sudbine, to je miris zrelih godina, moj kaput baš je težak najdraža, nekako s proljeća....«

Kako prikladno, već i to da znam što je Crvena jabuka, već dovoljno govori o mirisu zrelih godina, a i tekst se baš odlično ukalupljuje u moje rano postrođendansko raspoloženje. Ove godine po prvi puta propustih svoj mali, intimni obred proljetnog »čišćenja« u rascvjetalim, bijelim poljima nježnih visibaba, život me, nažalost, usmjerio nekim drugim, manje romantičnim tokovima. Ali, ipak, ma kamo me život nosio i ma kako hladan sjeverac rezao zrak ovih dana, moj unutrašnji kalendar srca i čežnje, ništa ne može prevariti. Nepogrešivo osjećam onaj dobro znani trepet, koji poput nježno rastvorenih krila leptira, mreška površinu mog brižno glumljenog spokoja. Za mene proljeće nije tek godišnje doba, kojeg volim zato što sunčane zrake svojim zlatnim daškom prkose Ledenoj kraljici…Već više od četiri desetlijeća svakoga proljeća iznova »umirem« i ponovo se rađam. Čak bi mi i mačke mogle pozavidjeti na tolikim životima. Nije svijet oko mene taj što se mijenja. To sam ja, u svojem sve vremešnijem odijelu koje je ovog proljeća dobilo zakrpu više.

Prolazim gradom i promatram ulice koje se bude, prodavačicu cvijeća koja strpljivo stoji na hladnoći s buketićima ubranih proljetnica, pantomimičara koji prkosi vjetru u svojoj vječitoj igri, mladića koji sjedi na uglu i prebire nježne žice na svojoj dotrajaloj gitari, majku koja vodi djecu na popodnevnu igru u obližnjem parku, zaljubljeni par koji skrivajući se od znatiželjnih pogleda prolaznika pokušava ukrasti pokoji poljubac prije rastanka….

Zastajem za trenutak, udišem punim plućima i zatvaram oči dok me prožima radost ponovnog buđenja. I doista, za trenutak, jedan kratki trenutak čini mi se, da bih ganuta mogla poletjeti. Poželim zapjevati, viknuti, smijati se i plakati, poželim biti sve i ništa, poželim se opet, makar za trenutak, vratiti na prag svoga djetinjstva. I poželim bosonoga potrčati onim starim, dobro znanim travnjacima, u rano jutro dok samo blistave i nježne kapljice rose titraju na zelenim vlatima prošlosti. Poželim biti dijete, velikog srca i ljubopitljiva pogleda, nevino i čisto, baš kao nekad…napraviti »anđela« u travi, moleći je da mi ne zamjeri što je u svojoj djetinjoj razigranosti lomim pod težinom svog djetinjeg tijela…uprijeti pogled u nebo i u neraspoznavnim oblicima sladolednih oblaka tražiti smisao kojeg nema.

Dijete u meni i ja, sa zahvalnošću ponovno slavimo proljeće. Dok mi ono daruje prvi nevini cvjetak visibabe, ja ga uvijam u kašmirastu sigurnost iskustva kojeg donose godine. I iako sve bliže jeseni života, u grudima i dalje  nosim proljeće.