Možda ti se ponekad činilo da je na mom licu bila maska? Ne, uvijek su širom otvoreni bili prozori moje duše... Očekivala sam da ćeš vidjeti ono što se odražava u mojim očima, da ćeš osjetiti moja osjećanja, da ćeš čuti vrisak moje tuge... Nisam mogla vjerovati da ne vidiš, jer sam uvijek mislila o ljubavi kao o jedinstvu nastalom spajanjem dviju duša. Uvijek sam željela da me osjetiš, vjerovala sam da su riječi u ljubavi suvišne, vjerovala sam da se kroz snop svjetlosti, koja preko očiju povezuje dvije duše, sve jasno oslikava, da se kroz dodir blag prenose sve želje i dobijaju svi odgovori. Čudila sam se kako ne vidiš, jer na mom licu nije bilo nikakve maske, nemoguće je sakriti  odraz i odsjaj onoga što se u duši dešava. Na prozorima njenim otvorenim sve se očitava, samo treba imati oči za to. Da si imao te oči, mogao si kroz otvorene prozore moje duše vidjeti čudesnu šarenu baštu njenih osjećanja. Ponekad je ta bašta bila sva osunčana ljubavlju, mirisalo je i u duginim bojama prelijevalo cvijeće radosti, sreće, mira i blaženstva, ali često se dešavalo da se pojavi korov briga, da nikne divlja loza uvrijeđenosti, trnje tuge, ljutnje, koji su gušili cvijeće radosti, stezali i ranjavali moje srce. Da si za to imao oči, mogao si vidjeti  trnje koje se zabadalo u moje srce i tmurne oblake tuge iz kojih su tekle suze. Mnogo od tog trnja bile su tvoje neke riječi, nesmotrene, grube, izgovorene u ljutnji i bijesu. Ne, na mom licu nije bilo maske, kroz otvorene prozore moje duše njena osjećanja su vajala lice, iscrtavajući mu odgovarajuće linije, i uzalud svaki svjestan glumački trud da se nabaci maska, da se namjesti osmijeh, bol tuge nije se mogao pokriti. Ali, ne, ti nisi imao oči da to vidiš. Moja duša je čekala dugo da je vidiš i osjetiš, i kako se to nije događalo, makar se njoj činilo tako, shvatila je da sama mora da se pobrine za svoju baštu osjećanja. Sama je morala da traži put i način da nježno povadi trnje, da joj srce ne iskrvari, da pažljivo oplijevi korov da sačuva nježne cvijetne biljčice ljubavi, da ne dozvoli da bude ugušeno, da sama stvara svjetlost radosti i svoje rane vida. Samo se pitam, da li bi pazio na to kako izražavaš svoju ljutnju, da si mogao vidjeti koliko me je boljela? Govorio si da sam ja krivac za tvoju ljutnju, jer sam je izazvala. Mada sam sama sebi obećavala da me neće povrijediti ni jedna tvoja riječ, ni jedna grubost, jer sam znala da me voliš, ipak, nisam bila imuna. Svaki put trn se zabio u srce, ali, srećom, ljubav je bila jača, nisam mogla da budem uvijek ljuta na tebe, nisam mogla da te mrzim niti da neprekidno tugujem. Osjećanja su se borila u meni, i ljubav je uvijek pobjeđivala. Šta mogu, rađanjem sam se opredijelila za ljubav. Voljeti je božanski, jer "Bog je Ljubav".

Tako se dešavalo među nama koji smo gajili neku zajedničku ljubav, odanost, povjerenje, ostvarivali neki zajednički cilj. Ako se tako među nama događalo, kako se tek događa među ljudima koji ništa od toga zajedničko nemaju? Shvatila sam da smo slijepi za druge, slijepi da vidimo njihovu dušu, osjetimo njihova osjećanja. Ražmišljala sam, šta uzrokuje tu sljepoću? Otkrila sam da baš ta neprekidna okrenutost sebi, nemogućnost i nemoć da se izborimo sa negativnim osjećanjima, da sačuvamo svoju baštu od korova, trnja i svakakvih divljih loza, one brzo osvoje i uguše svo cvijeće, sve nježne i lijepe biljčice. Ako na vrijeme ne oplijevimo sve te agresivne i opasne osvajače, toliko ćemo biti okrenuti sebi i obuzeti svojim negativnim osjećanjima, bilo onim koji nas direktno ubijaju, kao što je tuga, očaj, krivica, ili onim koji ubijaju druge, ali na kraju i nas same, kao što su ljutnja, mržnja, zavist... Sva negativna osjećanja u dušu unose tamu i ona tada nije sposobna jasno da vidi pravi put i izlaz iz nje.Obuzetost sobom i nesposobnost da se na pravi način riješimo svih svojih negativnih osjećanja, bez da ta ista negativna osjećanja samo prenosimo na druge, čini nas grubim, otupljuje nas i osljepljuje za druge. Postajemo tako slijepci koji oko sebe ne vide ljude sa jasnim i otvorenim prozorima duše, već samo vidimo maske, nevješte pokušaje da se skriju bolna osjećanja, i ništa više... I tako smo navikli i to nema kraja, negativni osjećaji nisu iskorijenjeni, oni samo kruže, mi ih brebacujemo na druge, siječemo ljutnjom, zabadamo trnje u druga srca, bez žaljenja i bez milosti i onda se oni nama, kao bumerang vraćaju i nas ponovo ranjavaju i tako u krug. Samo mudri, oni koji su istinskom vjerom uspostavili odnos sa Bogom kao izvorom vječne ljubavi, znaju da zaustave taj kružni tok i da jednom nastalo negativno osjećanje, iščupaju, iskorijene i ne daju mu da ponovo nikne. Strašno je jak utjecaj osjećanja na nas i borba s njima je žestoka. Ako mu se preda, čovjeka može sasvim da obuzme neko loše osjećanje i da ga uništi. Prava slika kada loša osjećanja vladaju ljudima su ratovi, zato je bolje ratovati u sebi sa svojim osjećanjima, nego protiv drugog čovjeka i njegovih osjećanja, jer u tom ratu su obje strane gubitnici,  jedino protiv svojih osjećanja u sebi, možeš izvojevati pobjedu.

Zato ja, svaki put, kada i protiv svoje volje dozvolim da neki trn, od tebe stigao, biva zaboden u moje srce i povrijedi ga, nježno ga izvadim i zamijenim razumijevanjem, suosjećanjem, oprostom i milošću, zaboravom, jer znam da zavirim malo dublje, da vidim ono cvijeće ljubavi koje u tvojoj duši ponekad biva zagušeno ljutnjom i tvojom nesposobnošću da vladaš njom, tvojom nemoći da je iskorijeniš. Ja znam da cijenim one dragocjene biljčice tvoje duše, koje se eto, ponekad ne vide. Da nije tako, davno nas već ne bi bilo, ubila bi nas naša negativna osjećanja. Znam da nas je Bog obdario nekim sposobnostima koje nam omogućuju da se dopunjujemo, jedno drugom nosimo njegove slabosti, da bi mogli zajedno živjeti i da bi se mogli voljeti. Zato se nećemo žaliti, naprotiv, bićemo srećni što smo jedno drugom namijenjeni, da bi bili dostojni uloge koju nam je Bog povjerio u ovom životu. Bog je, i prije nego nas je sastavio, znao naše slabosti i naše vrline, naše sposobnosti i naše nedostatke i zato treba da imamo povjerenja u Njega i da mu budemo zahvalni.. Lako je voljeti nekog ko tebe voli, ko te hvali i miluje, treba biti mudar i imati božansku ljubav pa voljeti i onog koga je teško voljeti, onog ko te grdi, pa i šamara. Ako na šamar uzvratiš šamarom, ništa nisi bolji, a ako uzvratiš poljupcem, možeš steći prijatelja.

Zato, kad se nađeš među ljudima, ili  u kontaktu sa najbližim, ispitaj sebe, zapitaj se da li vidiš oko sebe samo maske, ili otvorene prozore duša na kojima se oslikava bašta njihovih osjećanja. Vidi šta od biljaka iz tih bašti možeš prepoznati. Tako ćeš znati da li si, ili u kojoj mjeri si slijep za druge i šta je to u tebi na čemu bi trebao raditi da progledaš. Da nam svima Bog pomogne da progledamo i da ono što vidimo u dušama drugim, bude samo cvijeće ljubavi i radosti, a ako i otkrijemo neki korov ili trn, da joj pokušamo pomoći da nježno oplijevi svoju baštu, prepustimo Bogu da djeluje kroz nas.