Prošlo je nekoliko tjedana od dijagnoze- missed ab. Mojoj nerođenoj bebi prestalo je kucati srce s nepuna dva mjeseca. Ne zna se uzrok. Kažu da je u pitanju urođena mana u genetskom kodu. Ja kažem- možda jednostavno nije bilo pravo vrijeme. Možda jednostavno Majka Priroda zna bolje.

Premda je trudnoća bila priželjkivana i planirana (premorenog muža budila sam prilikom ovulacije- "Ljubavi stvarno ne mogu"- govorio mi je. "Nije bitno- bitno da "on" može, a "on" uvijek može...")- dosta sam hrabro to podnijela.

Bila sam umjereno tužna, uravnoteženo sam reagirala, baš onako kako bi moj uvijek realan suprug i moja čvrsta i jaka majka i očekivali od mene. Uostolom, kako bih drugačije mogla i reagirati, kad imam i znanje o prirodi stvari i vjeru u Onoga koji tom prirodom upravlja. Na kraju krajeva, već imam dvoje prekrasne djece kojima se mogu veseliti i o kojima se treba brinuti, nema vremena ni potrebe za dramom.

I tako sam samu sebe uvjerila. Uvjerila sam svoj um, dok su emocije imale neki svoj tijek koji se sve više razilazio od mojih razmišljanja. Pa sam svaki dan bivala sve tužnija, sve osjetljivija, sve nervoznija i sve ogorčenija. Zašto? I danas sam shvatila. Jer sam žena. Žena koja uporno pokušava sebe racionalizirati, žena koja ne dozvoljava svom srcu da zablista u svojim radostima, patnjama, bolima i ushićenjima, žena koja si ne dozvoljava slabost, ovisnost, potrebitost. Žena koja si ne dozvoljava ljutiti na svog Oca, u želju da bude besprijekorna u Tvojim očima.

A istina je da sam ljuta na Tebe. Ljuta sam jer si mi dao da se nakratko nečemu veselim, a zatim mi to oduzeo. Ljuta sam jer sam bila spremna na mnoga odricanja od sebe, imala sam vjeru da ćeš mi dati snagu i mogućnost, a Ti kao da si rekao- "Ne, bolje, ne- nećeš ti to moći, troje je ipak za tebe u ovom trenutku previše." Ljuta sam jer sam se osjetila nedostatnom, jer sam osjetila svoju krivnju u tome što mi se desilo. Ljuta sam jer,zbog pokušaja da udovoljim drugima i ne uznemirujem ih previše u njihovim ustaljenim tijekovima, ne mogu imati cjelovitost svijesti, misli i osjećaja, nego sam rascijepljena u sebi i ne znam tko sam .

I sad kada sam to rekla, ljutnja polako nestaje. Sada kada sam svom mužu rekla kako mi nije dovoljno znati kako me voli, kada vidi da nisam dobro, da mi mora to neprestano pokazivati,da ga trebam, da je on moj oslonac, da mi treba njegova muška snaga - osjećam se jače nego prije. To je tajna koju uvijek iznova otkrivam i lekcija koju tvrdoglavo odbijam dobro naučiti- da moja istinska snaga leži u otkrivanju slabosti. Moje molitve bit će upućene za dar poniznosti, za prestanak bolesne potrebe besprijekornog ponašanja, razmišljanja i osjećanja, za prihvaćanje sebe upravo takve kakve jesam i hrabrost da se i drugima takva prikažem. Tko me je, uostalom ,uvjerio da moram biti savršena da bi me Ti volio?