Onako sićušan, gotovo podhranjen, sa bezbroj bora na licu, doimao se gotovo nestvaran u ogromnom krevetu, priključen na kablove aparata  svih mogućih boja , sa  protezom u zubima koja je  lagano  klepetala dok je pokušavao odgovoriti na njemu  smiješna pitanja.

Tko bi se još sjećao točnog datuma rođenja, kojeg li glupog pitanja…to ga već odavno nitko nije pitao…..uostalom , zar ne piše na svim njegovim dokumentima…valja samo pročitati…

Zna on da je to davno bilo ….jedne hladne i kišne jeseni, negdje visoko u planini.

Glasni jauci njegove majke miješali su se s mukanjem krava i blejanjem ovaca, sa lavežom pasa što su jurcali naokolo pokušavajući šaroliko društvo četveronožaca  natjerati nizbrdo u još zelenu dolinu uz samu rijeku, koja je već dobro nabujala , popunila svoje korito gotovo do samog vrha,  prijetivši okolnim selima da ih poplavi.

I dok se uobičajeno kaže da je dijete ugledalo svijetlo dana , za njega se to nije moglo reći jer se već mrak spustio nad planinom, a  mala drvena kućica na brijegu imala je tek dva prozora što su na obližnju visoravan gledala , dobrim dijelom već zamagljena , što od pare koja se širila kuhinjom, što od vanjske hladnoće i magle koja se danima nije dizala …….

Dugo mu je trebalo da se oglasi, onako snažno …iz petnih žila, glasom novorođenčeta koji želi dati na znanje da je sad tu , gladno i žedno, željno ljubavi i pažnje, istisnuto iz tople majčine utrobe…još jedan član ove kugle zemaljske, deveto dijete familije Bauer, koja od kad se pamti, živi na toj visoravni, Bogu iza leđa, sa par susjeda raštrkanih unaokolo, na sat, dva hoda uzbrdo, nizbrdo….

Nije da se on nebi i ranije oglasio, ali ta čvrsta spona sa majkom cijelih tih devet mjeseci, zvana pupčana vrpca, pošteno mu se omotala oko vrata stežući ga, a grube ruke njegove bake stiskale mu glavu i okretale , sad na jednu, sad na drugu stranu, istovremeno ga nemilice izvlačeći iz sigurnog skloništa u dimom ispunjenu prostoriju, punu balave djece što su bosonoga stajala postrance , široko otvorenih očiju i uplašeno.

Kako i nebi, na kraju krajeva , bio je već sasvim poplavio i klonuo…. negdje u zraku nazirala se smrt sa velikim kosom u ruci, cerekajući se…no prkos je u njemu proradio…nije to nimalo smiješno kad mali čovjek ne može disati….sav se napeo i zalamatao ručicama…i ups…izletjeo mu krik iz malenih ustašca…takav da se i sama smrt uplašila i pobjegla glavom bez obzira …..

Na pitanje , zna li on gdje se nalazi, najradije bi se grohotom nasmijao…možda bi mu to čak i uspjelo da ga s lijeve strane prsnog koša nije konstantno nešto probadalo pa se odluči na kraju samo razvuči usne u osmjeh….Naravno da je svjestan da je u bolnici, na krevetu broj četiri, zgrade istog tog broja, katove nije brojao dok su ga vozili liftom….za njega to ionako nije bilo od nikakve važnosti….

Što ga muči…ima li on kakvih problema ?

E sad su zaista pretjerali s smiješnim pitanjima…..On je s problemima živio i bio na „ti“ od kad se rodio . Glad i neimaština bili su njegovi vjerni prijatelji dobar dio djetinjstva i mladosti, a očeve kletve i batine njihova nuspojavama…..No sve ga to u životu nije spriječilo da preko njih prelazi s osmjehom na licu i motom“ bit će što mora biti“ i uvijek je nekako bilo…..s vremenom začudo čak s onog goreg i na bolje…..

Ono „na bolje“ krenulo mu je kad se oženio svojom Martom, djevojkom iz sela dolje u kotlini, koja mu se još kao djevojčica smiješila pokraj blatnjavog puta kada je stado krajem jeseni tjerao na nove pašnjake…

Bila je to jedina osoba koja mu se smiješila i on si je to dobro zapamtio,a njezin osmjeh nije skidala s lica svih šestdeset godina njihovog zajedničkog života, osim u nekim posebnim situacijama kao onima kad su pokopali svog sina prvenca …pa onda još jednoga….i kad im je usred hladne zime kuća do temelja  izgorjela…..

I baš ga briga koji je danas dan u tjednu…i je li silvestrovo…..on dane ionako više ne pamti od kad su ga sa ženom u starački dom smjestili…..Njega sad jedino brine kako je njegova Marta…..sjedili još uvijek u kolicima kraj prozora, brine li se sad za njega…i hoće li netko naići da joj pomogne oko kreveta…..I da……kad će ju ponovno vidjeti?

I kad su ga konačno ostavili na miru u toj sobi punoj monitora i kablova, on je neprimjetno odahnuo, njemo zahvaljujući Bogu na trenutku odmora, zatvorivši oči  dok su mu misli odlutale do njegove Marte, a ruke na pokrivaču pomicale lijevo, desno kao da miluju…..i nije ih otvorio sve do slijedećeg dana poslijepodne ….

Ona je ušla u sobu žurno okrečući kotače svojih kolica iako to nije bilo potrebno jer ih  je upadljiv gospodin srednjih godina gurao…očito njezin sin glede  sličnosti, no želja da svog Franza čim prije ugleda bila je toliko jaka u njoj da bi najrađe poskočila i potrčala da je mogla.

Za tu se priliku diskretno našminkala, nabacila make up i sjenilo na oči, a usne što su već bile rastegnute u osmjeh zacrvenile se od ruža….Nije ga morala dodirnuti, osjetio ju je po mirisu jasmina što je širila oko sebe i prije nego li se krevetu sasvim približila, on je okrenuo glavu u njenom pravcu i otvorio oči…..

Marta…….

Pogledi su se stopili jedan u drugi, ruke krhke i slabašne dodirnule…..ona se primila za ogradu kreveta i odvažno ustala, sagnula i poljubila ga….

Stajala sam postrance  u želji da budem diskretna promatrajući taj prizor, a Franz me pogleda i kaže:

„ Sestro , pitajte me sad imam li problema….i reči ću vam da  je moj jedini problem bio hoću li ponovo vidjeti moju Martu…Sve ostalo draga moja tako je smiješno i zanemarivo…“

Da, mislim si u sebi, kad su dvije duše tako međusobno povezane, kad je jedna uzdah, a druga izdah ,u jednom harmoničnom i konstantnom ritmu, o kakvim bi problemima onda ovdje trebalo biti govora?