Uvijek su misli kreacija naše stvarnosti (to sam nedavno čula pa sam se iznenadila, jer kao da sam otkrila Ameriku). Do tad nisam znala da mislima kreiram svoju stvarnost, nisam to gledala na taj način.

Sklona sam optimizmu, ali i pesimizmu. Kao mladu curu su me često znali pitati: ‘’zašto tako crno gledaš?’’ Odgovarala sam: “bolje da gledam crno pa mi se dogodi lijepo, nego da očekujem lijepo pa mi se dogodi crno”.

Već dugo tako ne razmišljam, ali ostalo je ono u mentalnom sklopu: “ti moraš”.

Često su me znali pratiti zdravstveni problem, koji su riješeni do 1996. i od tada, hvala Bogu, više ih nema.

Uvlačila bih se u te probleme, vrtjela bih se u njima i nastajale bi čokoladne ciste u potrbušju. koje su uzimale svoj danak.

Često puta sam znala kriviti druge, ali otkad sam upoznala neke članke, neke ljude, vidjela sam da nikad drugi nije kriv: sve je do nas. Kako god okrenula, sve je do mene.

Morala sam ispuniti svoju zadaću kao udata žena: jesam i to ne jednom.

U svako to vjenčanje nisam ulazila srcem, ulazila sam - jer sam morala.

Sve te godine braka su bile: moraš. Moraš skuhati, moraš oprati, moraš raditi dva posla, moraš roditi dijete, moraš izdržavati roditelje, moraš leći sa nevoljenim, a srce ti se lomi na tisuću komada, utroba ti vrišti: “ne, ne ne”, ali moraš!

Usađeno je to “moraš” davnih godina kad mi je bilo tek 5 godina i od tada taj “moraš” caruje životom, stalno taj isti ključ koji otvara i zatvara jedna te ista vrata.

Nije bilo promjene u glavi, opet se išlo iz jednog obrasca u drugi, a svi obrasci su bili isti, jednaki. Čekala sam promjenu, koja nije dolazila, čekala sam nekog da me spasi, ali tog “nekog” nije bilo na vidiku.

Počela sam odlaziti na grupe “Izvor života” i počela sam puno stjecati spoznaja o nekim stvarima, tako da se polako taj ključ, koji je otvara jedna te ista vrata, više nije okretao. Nije otključavao ta vrata, ali ih nije ni zaključavao.

Vrata su ostala otvorena i nova saznanja, nove spoznaje su počele pritjecati u svijest, svijest se širila, spoznaje su se gomilale, uvidi i dojmovi su rasli, zauzimali život i mijenjali ga.

Netko pametan je rekao: “Svaka promjena počinje u glavi” pa je tako i u ovoj dugodlakoj pameti počela promjena.

Prije svega, više nisam ništa morala: uzela sam dugačku pauzu od riječi “moram” i živjela bez te riječi dugi niz godina, osim ranog diznja ujutro kad se ide na posao i ostalih svakodnevnih moram-radnji, koje jednostavno život sam po sebi nameće.

I kako je riječ “moram” polako odlazila na sve dulji i dulji godišnji odmor, zdravlje se popravilo, snovi su postali drugačiji, spavanje je postalo kvalitetnije i polako se vraćala samostalnost i neovisnost.

Život sam uzela za uzde, više nisam dozvoljavala da drugi vodi moj život kroz život tako da su slijedile promjene jedna za drugom, samopouzdanje je raslo, iako je u dnu srca i duše još uvijek ostala ona mala curica koja je znala i osjećala tu riječ “moram”.

Često sam znala reći da sam dresirana životnjia, koja jako dobro zna što joj je činiti, ali dresure su bile bolne, krvave, duboko proživljavane i vrlo vrlo negativne, tako da – kad se sad sjetim svega i kad se okrenem natrag, pitam sebe, koliko mi je trebalo da sama izliječim svoj život od te riječi “moram”.

Sve što sam posijala – žela sam sama, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom aspektu i sve negativno što je učinjeno, vraćalo mi se trostruko teže, ali kroz to se učilo, naučilo i vježbalo se da se takve stvari više ne ponavljaju: da se ne gleda što će tko reći, da se ne mora baš svaki put biti udata žena, ako mi se ne udaje, da se ne mora roditi dijete, ako mi se ne rađa, da se ne mora leći sa nevoljenim čovjekom, ako mi se ne ide na taj način, da se ne mora ići negdje, ako mi se ne ide, i ono najvažnije – da se može biti itekako zdrav - ako se to odluči!

I odlučila sam: riječ “moraš” ide van iz života (osim onih najpotrebnijih tehničkih stvari u životu, koje se baš i moraju učiniti) pa da vidimo što ćemo žeti to što smo posijali.

Uvijek je bolest bila signal da nešto ne valja: bolest je bila prvi upozoravajući signal, koji  naravno nisam pratila, već sam mislila da je to došlo “s neba”, odnekud, i da to “moram” riješiti, ali nisam rješavala uzrok već posljedicu.

Bolest bi se ponovo pojavila i opet sve ponovo i ponovo.

Pitala sam se – je li moguće biti sretna osoba, je li moguće probuditi se ujutro sa osmijehom na licu i smijati se cijeli dan?

Došlo je i to vrijeme i počela sam preuzimati odgovornost za život, a ono: što će tko reći zašto dugo živim sama, zašto nemam nikoga, zašto sam obukla baš te cipele, zašto idem ovim putem na posao – a ne onim – zabacila sam iza leđa i počela slušati onaj tihi glasić, koji je pokazivao smjerokaz kako i kamo je za mene najbolje za ići.

Te skrivene univerzalne poruke, koje su stizale, skidale su sjene sa mog lica i donosile osmijehe, vedrinu, radost životom, funkcionalnost tako da je sve ono što je bilo nekad “moram” - sad postalo jedna lijepa radost, zadovoljstvo životom i sreća što se baš tako sve događa kako se počelo događati.

Nisam čitala mudre knjige, nisam išla na razne radionice itd. Prestala sam ići i na druženja grupe “Izvor života”, jer sam počela ploviti unutarnjim svijetom i, kao vječiti pustinjak sa lučicom u ruci, počela tražiti odgovore, vjerujući u karmu, u zakone prirode, principe uzroka i posljedice.

I počelo mi je pomagati, počele su se stvari odvijati na pozitivan način, počelo je sve drugačije pa se tako i nastavlja i dalje.

Slijedim taj put, platila sam gorku krvavu cijenu u prošlosti ovog života i polako preuzela odgovornost za svoj život, iako svjesna da riječ “moram” i dalje ostaje prisutna, ali ne toliko dominantna da mi određuje kompletan životni put.

Ne krivim nikog za sve što se događalo u prošlosti ovog života, samo sam sretna što sam zdrava, što mogu na dvije zdrave doći na posao, odraditi ga kvalitetno, doći kući, skuhati ako mi se kuha, ako ne – “dragi, idemo van jesti”, napraviti život onakvim tako se mogu u njemu osjećati kao kompletno sretno i zadovoljno ljudsko biće, a ne kao marioneta kojom je cijeli život dominirala riječ: “moram”.