Ne znam spada li ova moja priča u temu mjeseca: DUHOVNI TURIZAM, ali mogla bi se uklopiti, pa ću je ispričati.

Nisam se selila iz duhovne tradicije u kojoj sam rođena i odgojena, osim ako se ne računa moj odlazak u samostan i moj izlazak iz samostana.

Prvo se nemojte iznenaditi što vrlo slikovito pamtim događaje iz te rane dobi, pamtim ih već od nekih 2,5 godine.

Mojoj mami su umirala djeca. Bile su to poratne godine (II svjetski rat) i nije bilo obitelji u kojoj nije umrlo poneko dijete.

Kad sam se ja rodila, moji roditelji su već izgubili jedno dijete. Moj najstariji brat je neobjašnjivo umro, liječnici ga nisu uspjeli spasiti. Samo oduvijek imam nešto šire prozore duše i uskogrudnost ortodoksnih duhovnjaka, bilo koje duhovne orijentacije ne razumijem i ne odobravam.

Ja sam, tako su mi pričali, bila tako slabašna beba, da su svi očekivali da ću i ja umrijeti, pa su me brže-bolje poslali na krštenje,da ne umrem nekrštena; no, mislim da je moja bogobojazna majka samo pokušavala umilostiviti Nebo i otkupiti moj život. I čini se da je uspjela.

Kad sam imala tri godine, mojim roditeljima je opet umrla beba i to na bolničkim vratima, netom što su je otpustili iz bolnice, mami na rukama. Opet sam bila njihovo jedino dijete. Mama je bila toliko iscrpljena, porodom, tugom, gubitkom, da su me poslali baki da se ona malo oporavi.

Međutim, kod bake sam se tako jako razboljela, da me ujak brže-bolje vratio doma, a moji roditelji su brže bolje odjurili starom gradskom doktoru u penziji, koji je još malo privatno radio. Ne znam samo odakle su smogli novac, ali on je slovio kao najbbolji doktor svih vremena i htjeli su da me baš on pregleda. Pregledao me i rekao da mi nije ništa, da sam bolesna od tuge i neka me odnesu doma i ne odvajaju od sebe.

Kasnije sam u svom životu iskusila kako se dijete može razboljeti od čežnje. Moj sin je imao pet godina kad ga je jedan od ujaka poveo sa sobom na more, jer mi roditelji nismo mogli ići. Silno se veselio tom moru, tog ujaka je jako volio, ali svejedno su se vratili nakon samo 24h, jer je dobio visoku temperaturu koju moj brat nikako nije uspijevao skinuti. Čim je došao doma, temperatura je vrlo brz splasnula i sve je bilo u redu.

No, vratimo se meni i mojoj životnoj priči o preživljavanju. Mama više doktorima baš i nije vjerovala, pa su me odnijeli nekoj starijoj ženi, koja je nada mnom u polumračnoj sobi počela mrmljati neke čudne riječi i izvoditi neke čudne radnje. Bila sam položena na kuhinjskom stolu oko kojeg je žena obilazila i svejednako mrmljala svoje nerazumljive riječi. Zatim je uzela u ruke malu, zahrđalu sjekiricu kojom mi je dodirnula prvo čelo, našto su mi se oči raširile od straha, ali kako se ništa nije desilo samo sam ukočeno pratila njezine radnje i njezno mrmljanje. Nakon čela mi je sjekiricom dodirnula prsište i na kraju trbuščić. Nakon toga je zatražila da me polegnu na trbuščić i na moja leđa počela postavljati neke čaše koje su činile plop-plop, kako ih je premještala.

   

Danas znam da sam bila podvrgnuta pravom šamanskom obredu. Ta, pomalo zastrašujuća žena je sjekiricom, simbolički, prvo otvorila moj um, pa moje srce, i na kraju moju haru na trbuščiću. Rukama je vadila strahove iz moje glave, tuge iz uplašenog srca i sve to bacala negdje iza sebe, a u moju haru je odnekud donosila hrabrost. Vrućim čašama je na mojim leđima izvlačila bolesti i negativnosti, a tu metodu danas poznajemo kao Cupping terapija ili kineska masža vruućim čašama.

Iza toga je moja majka nastavila usrdno moliti Majku Božju za moj život i u njoj nije bilo nikakvog sukoba između vjere i obreda kojem me podvrgnula. Ona je to sve zvala Božji posli. Slika Bogorodice joj je bila vjenčani dar od njezinog oca i kad se sva iskrzala, dala ju je restaurirati nekom putujućem "majstoru" koji joj je tek nakon godinu dana donio potpuno drugačiju sliku, dakle, prevario ju je, ali nju to nije smetalo i dalje se molila, sada pred tom novom slikom. I dalje su joj djeca umirala. Dobije blizance od kojih jedan umre u zipci, a drugi preživi. Tako joj je poumiralo četvoro djece i dogodio se uz to i jedan spontani pobačaj već poodmakle trudnoće. No, nas šestoro nas je ipak nekako preživjelo i čini se da se za svakog od nas jednako borila s Bogom.

Ja sam bila boležljivo i anemično dijete, ali svejedno nemirnog i radoznalog duha. Nakon osmog razreda su me odveli u samostan. Cijeli moj mali život su mi spašavali život, a sad su me htjeli zaštititi od života. Na prvom ferju koje sam kao redovnička kandidatkinja provela doma, mama mi je ispričala da je nakon onog šamanskog obreda nada mnom,  otišla na Marijansko proštenje u Šumanovac kod Gunje i tamo se zavjetovala gospi na tri hodočašća da mi sačuva život. Zavjet je obvezivao mene da ga dovršim, ako ona iz bilo kakvih razloga bude spriječena.

Šumanovac

Bila sam u puno Marijinih svetišta, ali takvo hodočašće mora biti izvedeno s namjerom i namjenom, a ne onako usput. 

Bila sam na Trsatu, u samostnskom razdoblju sam jednu godinu službovala u Assunti (crkva Marijinog Uznesenja), u kapucinskoj crkvi (Marijino Uznesenje) sam donijela odluku o izlasku iz samostana i to prije ulaska u novicijat, jer sam iz maminog primjera shvatila koliko zavjeti mogu biti obvezujući za Dušu. Ali tada sam živjela u Rijeci pa se to ne računa. 

Gospa -Trsatska

Crkva Uznesenja BDM u Rijeci

Kapucinska crkva Gospe lurdske na Žabici u rijeci

Prva godina mog studija u Zagrebu je opet obilježena boleštinama. Dijagnosticiran mi je Lupus, ali ja sam svejedno tvrdoglavo ustrajavala na tzv. "normalnom" životu, ma šta to bilo, koliko god mi to bolest dopusti. Pošto sam se nakon napuštanja samostana školovala, uz minimalnu stipendiju, radila sam i u srednjoj školi, ali i na studiju. Kako sam to ljeto dobila posao preko Student-servisa, nisam mogla doma, pa je moja mama došla k meni u Zagreb, samo da me vidi. U razgovoru o svemu i svačemu, podsjetila me na svoj zavjet i "neodrađena"hodočašća. Kako je bila Velika Gospa odvela sam je u Mariju Bistricu, u koju nikada nisam otišla, makar je moje studentsko društvo redovito, svake godine pješačilo na Bistricu. Ona je bila ozarena, kao da je ogroman teret spustila s leđa. Ja se ne sjećam nekog velikog "stanja milosti", samo se sjećam užasne gužve, ljepljive vrućine i stalne nepodnošljive žeđi.

Marija Bistrica

Ostalo je još jedno hodočašće iz zavjeta. I mamu i mene su događaji vukli na sve strane. Udala sam se, rodila djecu, naizmjence bila po bolnicama i doma, radila i bolovala, promijenila posao. Svašta.

Godinama sam pripadal župi Gospe stenjevačke, ali to se ne računa, mora biti namjera i nakana, a ne ono što mi je pri ruci.

Crkva Uznesenja BDM Zagreb - Stenjevec

Onda je došao domovinsski rat. Izbjeglištvo mojih roditelja, mamin moždani udar i deset godina nepokretnosti. Djeca tinjedžeri, završetak rata. Divlja privatizacija, borba za radno mjesto, selidba, udaja mog prvog djeteta, opet boravak u bolnici. Prerano umirovljenje. Otišla sam u Švicarsku i tamo se zatekla baš u vrijeme Marijinog proštenja u Einsiedelnu, kamo su moj brat i šogorica redovito odlazili, ali to je bilo njihovo proštenje, ne moje, ja sam se samo slučajno tu našla tada.. Opet gužva, vrućina, odsustvo nekog posebnog duhovnog iskustva i samo podsjetnik da trebam sama poduzeti još jedno hodočašće da bih ispunila mamin zavjet, dok je još živa.  

U zagrebu sam puno puta bila na Kamenitim vratima, ali ni to se ne računa, jer mi je pri ruci. Zato sam u jednom trenutku odlučila otići u Međugorje. Povela sam svoju najmlađu kćer. Nisam očekivala ništa. I inače u svojim molitvama tražim samo blagoslove, snagu i zaštitu. Htjela sam samo dovršiti mamin zavjet. To hodočašće je bilo moj dar njoj, dok je još živa.

U autobusu beskrajne molitve i mantranja. Većina putnika ih automatski ponavlja, onako, bez Duše. Dočekala nas je opet gužva, ljudi odasvud, bukvalno iz cijelog svijeta, puno teško bolesnih, u kolicima, ispovijedi na svakih 3-5 m, onako sa stolca. Mnoštvo jezika stvara žamor, k'o u kuli babilonskoj. "Odradila" sam mehanički obrede, odahnula u udobnom smještaju kod jedne obitelji i pokušala srediti dojmove. Kupila sam dvije kamene Gospe međugorske, jednu za mene, jednu za mamu. Baš sam htjela kamene, jer me u tom Međugorju upravo kamen najviše fascinirao. Kao da zrači nekom posebnom energijom. 

Pošto nisam stereotipni vjernik i često prozivam i propitujem puno toga i u vlastitoj religij, kao i u ostalima, ovdje ne želim o religiji. Samo sam ispričala svoju priču.

Jedan Zavjet (mamin) je ispunjen, jedno obećanje (moje) održano.

Nekako je sve počelo sjedati na svoje mjesto. Mnoge stvari su se rješavale same po sebi, sve je nekako i stvarno sjedalo na svoje mjesto. Mama je poživjela još malo, nepokretna, ali posve prisebna i lucidna. Zaklopila je svoje oči mirno oprostivši se od svoje djece, unuka i praunuka jedne mirne subote...

Moja djeca su osnovala svoje obitelji i hvala Bogu sve je nekako u redu iako često puta nije lako, ali takv je život.

Ja, od kad je zavjet ispunjen nijedanput više nisam ležala u bolnici. Imam tegoba, Lupus je neugodan suputnik, ali nekao se uspijevam nositi s njim.

Moj život je ipak otkupljen. 

Proživjela sam vrlo ispunjen i bogat život iako me medicina već davno sahranila. Pa vi recite da se čuda ne događaju.

Bilo je ovo dugo putovanje, a vi prosudite spada li ovo u DUHOVNI (AVAN)TURIZAM ili je nešto drugo.