Postoje kombinacije koje bez imalo truda, same od sebe daju harmonične odnose. Kao na primjer, odnos mog pokojnog oca i mene, odnos moje majke i mog brata, odnos mog brata i mene, moj odnos s mojim djetetom, ostalom rodbinom, prijateljima... Ljudi se vole i istovremeno i razumiju, ne nerviraju se i ne ljute jedno drugo. Jednostavno sve harmonira.
Postoje i one druge kombinacije koje bez obzira koliko se trudili za uspostavljanje obostrano željene harmonije, jednostavno ne harmoniraju. Kako god okreneš, naopako. Kako god pokušaš, ne ide. Takav je, na primjer, godinama bio odnos mene i moje majke. Da nije bilo tako, ne znam da li bi ikada razumjela da ljubav može biti teška, da ljubav može boljeti. Pogotovo onda kad umjesto nje zavlada strah. Njen strah i briga za mene. Moja hrabrost na granici ludosti i nesvjesnost o tome da se treba bojati. Pa, ja sam odrasla i znam.
Sada znam da su mamu boljela neispunjena očekivanja i moj put na koji nije mogla utjecati, moj odlazak od kuće sa 15 godina zbog škole koju sam jedino htjela, moja trka za znanjem, rana samostalnost, moje vanbračno dijete... "Ajme, šta će svit reć..." ili "Osramotila si nas..." I znam da su mene boljela neipunjena očekivanja, jer me nije zagrlila, jer dugo nije prihvatila moj odabir. A lomila sam se između ideje da njoj trebam ugoditi i da ne razumijem razlog zašto bi moralo biti onako kako ona zna da je najbolje. Ja nemam pojma. Jer svaki roditelj želi svom djetetu samo najbolje. To sam znala. A tu je bio i moj otac koji me u svemu podržavao i za njega je uvijek sve bilo dobro onako kako sam sama odlučila. I nije mu bilo bitno mišljenje ostalog svijeta. Zahvaljujući njegovoj mudrosti i utjecaju na nas dvije, njegovoj neizmjernoj ljubavi prema mom djetetu, uz njega se i moja majka počela drugačije odnositi prema meni. I ja prema njoj. Bez neke osobite topline i srdačnosti, sa distance.
Bila je to distanca od nakupljenih, a neizgovorenih predbacivanja i zamjerki koje nismo izgovorile jedna drugoj. Nakupljeno u nama, neoprošteno, potisnuto.
Nekoliko godina vladalo je umjetno primirje. Mama se prilagodila harmoniji koja je oduvijek postojala u odnosu mog oca i mene. Ona je divna baka mojoj kćeri (koja nije upamtila oca jer je umro kad je imala godinu dana). Moj otac je uopće najbitnija muška osoba u životnom prostoru mog djeteta. Najbolji baba i dida na svitu... Eh, da.
I prije nekoliko godina, umre moj otac i moja majka ekplodira. Istreslo se iz nje sve ono nakupljeno, meni namijenjeno što je godinama gutala u sebi. Navrlo je iz nje. Bila sam kriva za sve. Pa puklo i iz mene. Otišla sam po tko zna koji put. Ranjena. Ostavila nju, ranjenu.
I vratila se godinu dana kasnije. Da ponovo pokušamo biti dobre jedna prema drugoj. Jer znala sam da me ona treba, a meni je ona bila potrebna. Nema to veze sa bilo kakvim interesom ili funkcioniranjem. Mi izvrsno funkcioniramo jedna bez druge, same i sa drugim ljudima.
I opet... Nije se moglo. Tada sam rekla sebi, ovo je zadnji put. Ne vraćam se više tamo. Svoje odmore provodit ću na drugim mjestima.
Otkad je otac umro, mislila sam, izgubila sam obadva roditelja. Moja kćer je redovno putovala sama i bilo je uvijek lijepo kod bake. A mama i ja smo se udaljavale sve više. Nisam ju pozivala kod sebe u goste. Nismo razgovarale ni telefonom. Tek kad sam se pomirila s tim da doista ne ide, oprostila i sebi i njoj, dogodilo se čudo... Javila mi se i pokazala spremnost da me opet prihvati i zagrli kao svoje dijete.
Ona ne zna razlog svega toga i kaže da je bila u nekoj krizi, agoniji, strahu... I pita me mogu li joj oprostiti.
O Bože, a ja tek sad vidim da joj nemam što ni zamjeriti. Da samo trebam prihvatiti je i voljeti takvu kakva je, bez predbacivanja. I prvi put mi kaže da me voli.
I prvi put ja njezino "dijete moje", postajem svjesna da je to doista tako. Postajem svjesna istinske ljubavi moje majke. I jasno mi je da još nisam odrasla. I koliko sam čeznula da mi raširi ruke u zagrljaj. Možda je nebrojeno puta tako stajala i čekala me, a ja nisam bila došla.
Mama, volim te...
Mama, ja ti dolazim...