Hmm...odakle da krenem? Krenimo od kada sam bila malena, smotana djevojčica i ništa joj nije polazilo za rukom...

Naime, upisala sam se u predškolu tako što sam mamu počela vući za rukav i kreštala - mama ja bi u školu! Ah, ma gdje me to pobogu odvelo?

Škola...škola za mene nije samo institucija, ustanova, mjesto prisilnog obitavanja učenika i profesora ...

Škola je za mene život. Ni sama nisam bila toga svjesna onog dana kada sam povukla mamu za rukav na pola ulice i rekla kako želim krenuti u školu. Krenula sam. Odmah sam krenula i plesati folklor!

Folklor je bila moja prva zanimacija. I moje prvo svaštarenje. Plesanje narodnih plesova, oblačenje u narodne nošnje, recitacije na priredbama pred malom publikom...bila sam fakat abmiciozno dijete! Kroz folklor sam obišla pola države...a ponajviše sela za koja nisam ni znala da postoje. Tako sam upoznala puno puno ljudi i najela se svega i svačega (koji sam ja gurman... :D ), a najviše umorila od one teške slavonske nošnje dok mi je glava isparavala pod kikom i coknama.

Zatim sam se odlučila aktivirati u školi rukometa. Ah...to je bila moja prva ljubav! Morala sam naučiti igrati rukomet. Na žalost, to je bio jedan kratak period mog života. Tu sam bila najsmotanije dijete na treninzima i uvijek naelektrizirana...haha..nitko mi se nije približavao jer bi svakog pecnula...a o šutevima da ne govorim. Tako da i danas volim gledati rukomet i razumijem se u pozicije, no ne brinite, ne svađam se s TV-om :)

Nakon toga odlučila sam se baviti nogometom...nogomet? DA! Bila sam stoper...moja kilaža nije bila dostatna da zaustavim sve nabrijane cure na naš gol...ah, zato sam sada miss svog kreveta koji me obožava. Taj nogomet je kratko trajao jer sam zbrisala čim sam shvatila kako nema nikakve organizacije u organiziranju treninga...da, disciplina mi je važna...

A poslije sam upoznala svog učitelja! Počela sam plesati akrobatski rock'n'roll. Fizički težak ples, psihički odmor. Trener je bio okosnica moje ljubavi prema tom plesu. Ondje sam ostala oko 6 godina. Trener mi je na neki način bio i roditelj. Ne kažem da moji roditelji nisu obavili posao odlično, no trener se derao na mene. Tražio perfekcionizam. Vojnička disciplina me privukla. Izvlačio je najbolje iz mene. Naučio me kako biti objektivna. Gledati izvan svog okvira. Učinio me osobom koja jesam. Crno, bijelo. Šereno je ok, no činjenično zabranjeno! 

U školi, instituciji, upoznala sam se s predmetom koji nosi ime Kemija. Oduševio me predmet. Atomi, njihova težina, kemijski elementi, žive boje u epruvetama, svojstva specifična samo za određeni kemijski element. Prekrasno. Svi se u suštini ponašamo isto, no toliko smo različiti...kao i kemijski elementi. Tu se probudila moja znatiželja za istraživanjem, učenjem, znanjem svega o svemu, učenju o prirodi. Htjela sam studirati kemiju tada. I danas kažem kako bi htjela stalno studirati i učiti...doživotno! Puno je stvari za naučiti, no malo je godina...ipak, lijepo je biti na vrhu znanja svega o specifičnoj stvari. 

Matematika. Logika. Uzrok - posljedica. Objektivnost. Realnost. Ljepota. Matematika je lijepa. Tajnovita, mistična. Privukla me. Savršena znanost. Svugdje je matematika. Ja sam kemija i matematika. Ništa više od toga. Stoga gajim velike ljubavi prema kemiji i matematici. Divim se ljudima koji rade u ovim područjima i istražuju dalje...svemir je prekrasan, sve je...sve nam je tako blisko, a tako daleko...paradoks, no istinit! I kako da ja onda ne znam ništa o ovim stvarima?? Znam! 

Vjera. Ah, tu ima svega i svačega. Naistraživala sam se ovoj temi i previše za moju životnu dob. Ja sam spoznala da ne mogu apsolutno pripadati religiji. Mogu apslutno pripadati vjeri. I pripadam. Moja vjerovanja...luda su. Ja vjerujem. Vjerujem u sudbinu, čvrsto. Vjerujem da mogu umom utjecati na nju. I mogu, dokazala sam si to. Vjerujem u anđele i vile. Oni su tu, za mene su stvarni. Nitko mi ne može oduzeti ono u što vjerujem! Da, vjera i poganski simboli su jedna od mojih čestih zanimacija u zadnjih godinu dana. 

Knjigeee...čitanje! Čitanje, čitanje, pisanje, čitanjeee...dakle, knjižnica je moj harem. Uđem u nju i poklonim se knjigama na policama. Svetost. Drhtim kada ih gledam ili prolazim prstima preko njih. Tu leži znanje. Tu leži povijest, suština, budućnost...sve! Pažljivo ih gledam, odmjeravaju me! Ponekad me pitaju smatram li da sam dovoljno zrela da ih pročitam? 

Pisanje...eh da. Moj izražaj. Samo moj. Jedinstven. Već sam u osnovnoj školi počela pisati pjesme tipa sažete stvarnosti u stihu. Budem ih objavila idući vikend. Pisanje ove kolumne, pisanje knjige...pisanje me čini sretnom i olakšava me. Psihički, duševno. 

Dakle, sve gore navedeno je ono što me zanima. O svemu znam pomalo, ništa nisam magistrirala. Volim apsolutno sve. Pogotovo nekakve ekstreme na koje naletim čitajući vijesti. Npr. novi izumi, svjetski paradoksi, nadnaravno...

Zaista sam svestrana osoba i baš sve me zanima. Pokušavam biti što više informirana u vezi svega i sve znati. No, to je jednostavno ne moguće. Da...zaboravila sam napomenuti da sam čak i pjevala u zboru! I to da sam cijelu prošlu godinu volontirala, a sada sam kandidat za predstavnika studenata. Jednostavno, volim sve i sve me zanima. Od atoma vodika do Himalaje. 

Stalno svaštarim...nedavno sam htjela raditi origami i izrađivati skvakve cvjetiće i tako...čak sam imala i svaštaru gdje bi crtala i pisala kojekakve pjesmice...

Biti svaštar je super. Naučila sam svašta. O kojoj god temi da se priča, mogu se ubaciti. Puno sam naučila o stajalištima ljudi, jer u svakom području stajališta su drugačija. No, ja se ne priklanjam nikome. Imam svoje stavove i svoja mišljenja. 

No jedno je sigurno. Svaštar je ambiciozna osoba. Samo joj fali godina u životu ili sati u danu da nauči sve što želi. Pa stoga zna o svemu pomalo, ali u sve se razumije. 

Dobro je svaštariti...pa, želim vam svima  puno svaštarenja i da se okušate u raznim svaštarijama jer ne znate koliko ćete se iznenaditi!