KRATKA POVJEST JEDNE NUROZE

 

     Lucija se zbunjeno osvrće oko sebe, nikako da se uskladi sa svojim kalendarom. Trebala bi se osjećati i ponašati kao zrela žena, no u njoj još uvjek čuči nemirna i znatiželjna djevojčica koja istražuje tajnu svijeta i svoje osobne tajne. Iza njezinog naoko mirnog čela, stalno vrtlože misli, pitanja i jučerašnji, danas već neupotrebljivi odgovori.

 

     Stalno radi reviziju proteklih godina. Zašto nikad nije naučila plivati? Zašto se nikad nije uspjela prepustiti ritmovima u plesu? Zašto se nije usudila naučila voziti bicikl, a ni automobil? Zašto se još uvjek često stidi iako je glavne životne lekcije odradila? Zašto je njezino tijelo sapeto i kao odvojeno od uma i srca? Rodila je i podigla djecu, bila odgovorna u poslovima koje je radila, naučila biti sjajna domaćica, trudila se biti „dobra žena“ svome muškarcu, a on je ipak otišao drugoj.

 

     Sjeća se ona vrlo ranih godina i svih naputaka i zabrana.: „Ne skači! Djevojčice se ne tuku. Bicikl je za muškarce. Čuvaj svoje tijelo“.

 

     Sjeća se kapelanovih riječi: „Tijelo je slabo i grešno“ i njegovog stalnog ispitivanja u ispovjedaonici o grijesima tijela, koja su je samo zbunjivala.

 

     Lista ona povremeno svoj dnevnik i zaustavlja se na stranicama koje čuvaju zapisanu, crno na bijelom njezinu akutnu neurozu. Fragmenti zapisanog joj izgledaju daleki, neprepoznatljivi i tuđi, kao da u se zabunom tu našli. Zbunjeno,  kroz suze, bulji u slova koja je sama zapisala:

 

     „Užas, mora da ludim!

     Počinje li ovako ludilo?

     Budna sam, a izgleda grozomornije od svakog sna. Odgađam paljenje svjetla da vidim hoće li ova grozota prestati. Ruka, moja vlastita ruka, savijena pod mojom vlastitom glavom, raste, nadima se, buja, postaje veća od mene cijele. Prestravljeno je izvlačim, drugom, normalnom rukom opipavam ovu čudovišno veliku, a njoj, nabujaloj, dodir je opor, dalek i stran. Tama me stravom štipa za srce.

     Sigurno ludim.

     Još ne palim svjetlo, mislim, prestat će. Milujem normalnom rukom, onu ludu, tješim je. Tješim sebe. To je samo cirkulacija, sve će biti dobro, mora biti dobro.

Najedanput mi glava počinje rasti do neslućenih razmjera. Prorasta tamu. Mozak mi panično lamaće u tom abnormalnom prostoru.

     Ovo je sigurno ludilo.

     Panično palim svjetlo, trčim u kupaonicu, usput palim sva svjetla spotičući se o vlastite noge. U kupaonskom zrcalu vidim svoju glavu normalne veličine. Podižem obje ruke u zrak, i one su normalne, samo mi oči grozničavo sjaje. To samo panika plamti iz mojih zjenica. Temeljito se pljuskam ledenom vodom (mrzim ledenu vodu), žestoko se trljam grubim frotirom, nervozno, polusvjesno, šapćem molitvu i pokušavam smiriti drhtaje tijela. Što da učinim? Kakvu tabletu, kakav lijek, što bih mogla uzeti? Što, kad osim aspirina u kući nemam ništa. Dobro bi mi došao nekakav valium, ali šta kad nemam nikakav sedativ? Nemam, sad mi se osvećuje moja teorija da čovjek uvjek može napraviti korak više nego što misli da može. Drhtim i dalje. Što ću? Možda vode i šećera.

Panika me iscrpila i put do kuhinje mi se čini užasno dug i naporan. Ipak bauljam, grebući usput po zidovima i stvarima. Dobauljam, uzimam čašu, puštam vodu da dugo teče, možda odnese ovu stravu. Tražeći žličicu i šećer, rušim sve redom na polici, sva se još uvjek tresem. Ne uspijevam šećer žličicom grabiti, pa natresam kutijom u čašu. Šećer u širokom slapu sune u čašu i oko nje. Po radnoj površini kuhinjske ploče se rasprše i razbježe rasuti kristalići, kao mali bijeli mravi. Tisuće malih bijelih mrava, pomiješanih sa tisuću crnih točkica koje mi plešu pred očima.

     Bože, samo da se onesvijestim. Trljam čelo do bola. U pola čaše šećera dolijevam vodu, tresući se miješam, žličica suludo udara o tanke stijenke čaše. Stakleno-metalni cilik sablasno odzvanja kao neki avetinjski, osvetnički cerek. Ispijam polako, stisnutog grla. Ponovo dolijevam vodu u mliječnobijeli talog nerastopljenog šećera, zatvaram pipu i polako sjednem za kuhinjski stol.

     Što mi se događa?

     Gledam oko sebe. Šare na tapetama su potpuno izblijedile, trebalo bi ih skinuti i zidove dati omalati, ali čemu? Sat na zidu pokazuje 1,30. Moje biljke na prozorskoj dasci spokojno zelene i šute, njih se ovaj vihor koji me zahvatio ne dotiče, a možda su ipak u stanju osjetiti ovaj užas u kojem plutam kao u izmaglici. Stavljam glavu u ruke i pokušavam sebe uvjeriti da sam možda ipak na tren zaspala i da je to bio samo košmar, noćna mora. Dokaz je to što pod upaljenim svjetlom moji udovi izgledaju posve normalni i srazmjerni. Dobro, još uvjek se tresem i drhturim, ali to je posljedica proživljenog košmara. Neki opaki glas mi šapće:

…..“A što je s tvojom percepcijom? Zašto danomice krivo iščitavaš i pročitavaš novinske naslove i natpise po gradu. Zašto ti je koncentracija tako nisko pala, da ne možeš vezati pažnju  ni na jednu rečenicu pročitanog teksta? Zašto ne možeš slijediti do kraja ni jednu svoju vlastitu misao? Kako misliš raditi?“

     „Samo sam malo umorna“, odgurujem taj opaki glas. „Učinit ću nešto za sebe već ovaj vikend, obećavam. Pošteno ću se odmoriti.“ Čini se da je glas ušutkan. I drhtanje se smiruje, uostalom možda drhtim samo od ledene vode, doista je ne podnosim. Zijevam. Normalno, jer se već noćima nisam naspavala. S nadom da ću ostatak noći ipak normalno odspavati, ostavljam rasuti šećer i neopranu čašu i odvlačim se do kreveta. Hrabro gasim noćnu lampu, odlučna da stvarno i zaspim. Još drhtim pod pokrivačima, što od proživljene jeze, što od hladnoće, što od umora. Vani po mokrom asfaltu šumno proklizi po koji auto. Kiša je možda već i prestala padati, no svejedno mi je, ionako nemam ni snage, ni volje doći do prozora i pogledati. Zgrčena u fetalni položaj, s nijemom molitvom u umu, iščekujem blagotvorni san. Bože, koliko dugo se nisam molila, istinski molila, valjda od djetinjstva. Čini se da mi toplina polako opušta tijelo i donosi lagano smirenje.

     Ali, najedanput mi glava postaje snop svjetlosti koji se rasprskava kao neka bezzvučna svjetlosna eksplozija. Panično hvatam tu svoju ludu glavu objema rukama. Ona je u rukama daleka, a ja sam raspršeno svjetlo. Neću upaliti lampu, ne neću, pobijedit ću demone koji me napadaju. To je samo ostatak malopređašnjeg košmara.

     I zbilja, svjetlo se počinje munjevito sažimati. Najedanput postajem uski trak svjetla, pa se pretvaram u tanku, tamnu, vertikalnu crtu koja se udaljava od sebe same. Ja crta, odlazim od sebe kao kroz neki vremensko-prostorni tunel. I vidim crtu. I ja sam crta. I vidim sebe, a opet ja sam crta koja se odvaja od mene, od sebe i vrtoglavo juri u tamu.

     Začudo, više nisam tako prestrašena. Ipak palim noćnu lampu i dižem se da provjerim u zrcalu da li sam ista, ja svakodnevna. Naoko sabrano, uzimam ručno zrcalo i stavljam ga kraj uzglavlja, pored nepročitane knjige. Nek mi se nađe pri ruci, da ne trčim svaki čas u kupaonicu. Uvlačim se ponovo pod još tople pokrivače. Čak bez straha gasim lampu. Toplina me polako obavija. Ruke su mi na sigurnoj udaljenosti od glave, da me ne prevare. Mora da mi izmiče iz svijesti da se sve događa u glavi. Gle, jedna lucidna misao! Možda ipak nisam luda?!

     Obgrljena mrakom i toplinom nastojim smiriti misli, skrenuti ih. Odjednom opet eksplozija svjetla, ali samo kao bljesak, a ja se munjevito smanjujem do mikroskopski sićušne čestice svjetla. Smanjujući se, proporcionalno se udaljavam od sebe. U mraku dižem glavu i pravim kružne pokrete, misleći, nadajući se da je to ipak samo problem loše cirkulacije.. Stavljam glavu natrag na toplo uzglavlje, namještam se i sad već očajnički molim Boga za san i zaborav.

     Ponovo nijema eksplozija. Oko mene krhotine tame i svjetla, a ja se pretvaram u sitnu crnu točku i završavam daleko izvan sebe. Panično podmećem desnu ruku pod moju jadnu, raznešenu glavu, no ruka odmah počne rasti, debljati se, širiti, postajati veća od same sebe. Podmećem drugu ruku i ona raste, sporije, ali raste. Okrećem se, prevrćem jastuk prisjećajući se bapskih priča, ne pomaže. Tople kože, na hladnoj strani jastuka, osjećam kako se strah materijalizirao i uhvatio me svojim čudovišnim pipcima za srce, za grlo, za oči. Suze su same krenule.

     Možda imam tumor na mozgu, pa mi glava priređuje ovu jezovitu igru groteskne transformacije kroz fenomen karikature. To se čini kao utjepna misao. Veika glava sitni udovi, rasprsnuta glava ogromni udovi, kao u sumanutoj halucinaciji, je li to pobuna tijela ili uma?“

 

Lucija s tugom prolazi kroz  redove svog dnevnika prisjećajući se dugog i mučnog traženja pomoći. Naravno da bi joj lakše bilo da su pronašli tumor koji bi logički objasnio pobunu njezinog poludjelog tijela. I sada, kada je ta duboka neuroza satkana od svih zabrana i tabua izliječena, još zazire od dodira, zagrljaja i tjelesne bliskosti, no tijelo je moralo poludjeti da bi obratila pažnju na njegove potrebe.

 

Prisjeća se kako se bojala prvog poljupca, s koliko otpora i straha je bio opterećen njezin spolni život, kako se suzdražno držala za punim stolom cijeli život. Zar je onda čudno što ju je muž napustio, a njezino tijelo na kraju otkazalo poslušnost?

 

Postaje joj sve jasnije zašto ona mala djevojčica , kojoj su sve zabranjivali u njoj podiže glavu i zauzima sve više prostora usprkos kalendaru i nasmiješeno joj dopušta da iscijeli do kraja odraslu, zrelu Luciju.

 

Dopušta joj da izmami tople, podržavajuće i iscjeljujuće zagrljaje tijelu tako potrebne, a za koje je bila zakinuta zbog uvrnute "pedagogije" (da je ne bi razmazili).

 

I tako Lucija radi iznenađenja sama sebi hrabro kršeći i lomeći jednu po jednu zabranu i već godinama nije ponovila rečenicu "tako su me naučili i odgojili". Konačno je slobodna od tuđeg mišljena, pa i roditeljskog, a njezino zrelo tijelo cvate jednom novom mladošću koju je podarila sama sebi.