Obožavam životinje. Da imam mogučnost imala bi azil za sve nesretnike koje ljudi nemilosrdno odbace. Ovako mogu samo oćajavati gledajući njihovu nevolju. Kad god je naišao lutalica mačka ili pas hranila sam ih a za neke sam pronašla dom.Ljubav prema životinjama ne stječe se samo odgojem, čovjek to mora imati u sebi. Uvijek sam govorila i stojim iza svojih riječi; Tko ne voli životinju, ne voli ni čovjeka.

Sjećam se svojih dječjih dana i mojih ljubimaca. Uvijek smo imali mačke, jer one su lovile miševe i kao takve na neki način bile su potrebne domačinstvu na selu. Ja to nisam ni znala no bila sam sretna zbog tih mačaka. Nisu jele konzerve i suhu hranu kao danjašnje mace, ali nisu gladovale ni bile zlostavljane. Problem je bio kad se maca omacila.Uz to što sam ih mazila danas znam da sam ih i maltretirala kao što to djeca u igri rade ne zlonamjerno. Najveći problem bio je kad se maca omacila ako je bila ženka. Moja mama je malene pokupila i utopila. Uz sve moje molbe i suze nism ih mogla spasiti. Pa sam se domislila i malene pokupila iz sjenika ili gdja ih je već mama maca smjestila pa sam ih sakrivala da ih spasim. Sakrivala sam ih posvukud pa i u susjedstvu.Sljedile su batine i prisila da priznam gje su mačići. No uz sve kazne nisam nikada priznala. Uvijek me iznevjerila mama maca koja je svoje mladunce donjela kud je ona htjela ..kući...pa su potom stradali. Uh kako je to bilo teško i bolno za mene. Kako sam se ljutila na svoju mamu.

U malo kasnijoj dobi poželjela sam psa. Moji baka i djed nisu željeli životinju a da se o njoj ne mogu adekvatno brinuti.Uz navaljivanje pretpostavljam da je moj otac dao zeleno svjetlo pa sam dovela doma psa. Preslatki mješanac po izgledu na rotvajlera samo nizak. Kud sam išla ja tuda i ona, jer bila je ženkica koju nitko nije htio. Ako je otišla sama mojim bogatim stazama prirode kojima je hodala samnom uvijek je došla doma. Tako je jednom za bakom otišla u crkvu. Možete si misliti... usred mise pas stoji nasred crkve i traži--- možda mene, ali zna da je tu baka koja se sčućurila  od nelagode da se nezna da je to pas iz njene obitelji. Kasnije je to pričala.  Ljudi su otjerali psa iz crkve. Došla je doma kao i uvijek. Jednog dana uginula je... danas si mislim da je bila otrovana.

Ljubav prema životinjama nikada nije ugasla. Jednostavno su došli periodi u kojim ih nisam mogla imati ni razmišljati o njima. U tom razdoblju svaku životinju psa ili mačku koju sam uzela tragično je stradala i kratko bila kod mene. To mi je samo stvaralo tugu.

Tada....

Bio mi je rođendan. Došao je Bruno i rekao neka pođem sa njim van u dvorište. Izašla sam. Na kamenu je sjedio mali rotvajler, štene od 3 mjeseca.  Rekao mi ovo ti je poklon za rođendan. Preplavili su me osječaji. Suzdržala sam se od suza. Ona, dobila je ime Kely mirno kulturno je sjedila i nije se micala dok ju nisam pozvala.

O moj bože... Magicus ... vaša tema ne da me je raznježila, već i dovela do stanja plača i neželjenih potisnutih sjećanja i osječaja, ali neka. Vjerujem da to nije bez razloga, jer za sve postoji razlog.

*

Kely je rasla. Iako „moja“ znala sam da je Brunina ljubimica a ja sam tu da brine o njoj. Jednom ...  tužna teška situacija dovela me do suza. Bio je sumrak, sjela sam vani na kamen i jecala. Dok na ramenu nisam osjetila šapu Kely. Iako sam odmah shvatila tko je, ostala sam šokirana situacijom. Osvrnula sam se i zagrlila ju.. Ubrzo sam se umirila i povratila snage. Ona ... ona „životinja“ iskazala je suosječanje koje je kod ljudi definitivno zakazalo!

Imala je okot. Šest malih rotkića. Prekrasni  dani uz njihovo odrastanje, ali normalno na mojoj skrbi. Teška srca udomila sam njih pet. Šestog koji je dobio ime Kir ostao je doma mom Bruni, tako da Keli definitivno bude moja.

Bili su prekrasni psi, miroljubivi i mazni. Uz njih je živio mačak koji im je spavao na leđima, no o njemu kasnije. Jednog dana Kir se razbolio. Krenulo je turbo, u roku par sati situacija je postala bezizlazna. Kad smo ga odveli veterinaru utvrdio je trovanje i to u tolkoj mjeri da nije mogao jamčiti oporavak. Nismo odustali. Vodili smo ga ujutro i naveće na infuzije uz dodatak ljekova koji su bili potrebni. Tjedan dana. Iz dana u dan situacija se pogoršavala. Zadnjih dana stavljali smo ga u veliku plastičnu kadu i nosili, jer nesretnik više nije mogao hodati. Otrov ga je smoždio. Veterinar je samo zamišljeno klimao glavom pusteći nama na volju što ćemo. Jer ljiječenje je bilo za naše mogučnosti preskupo.Nismo odustali.Ljubav i želja da ozdravi hrabrila nas je.

Tog kritičnog dana pas je ležao na stolu. Veterinar se bavio njime. Odjednom strka, poziv asistenata a nas su odmaknuli u pozadinu. Ulovila me muka.. no nakon nekog vremena, ni sama neznam koliko, veterinar nam se obrati. Dobro je, i sad mislim da će biti dobro, prošao je krizu.

Tako je i bilo. Da smo u to vrijeme bili doma uginuo bi. Drugi dan kad smo došli Kir je onako ljutito valjda zbog svih injekcija koje je dobio i sav oslabljen ipak zarežao na veterinara. Oporavio se, preživio.

Došli su neki dani oskudice kad mi je bilo preteško brinuti o dva psa. Pronašli smo obitelj kojoj smo poklonili Kely.  Ne samo to, udomili su još jednog rotkija kojeg nam je ponudio vlasnik u nemoći da brine o njemu.Otišli su u Slavonski brod.  Bili smo im u posjeti i stvarno bilo im je lijepo sa ljudima koji su ih udomili. No nažalost stradali su od otrova. Kely je otrov  izbjegla kod mene, domogao  ga se Kir. Čudni ljudi bacili su otrov u dvorište psima koji im nisu nićime smetali. Ali eto Kely ga tamo nije izbjegla. Nije mogla pobjeći svojoj sudbini ... tako to ja tumačim. Nije stradala samo ona, već i drugi rotvajler i malena pekinezerica. Navodno  čovjeku su nestajale kokoši, a odkad je ima pse lopov nije mogao „ordinirati“ i potrovao ih. Kira je uzeo Bruno kad je otišao. Ostao mi perzijski mačak kojeg smo zvali Mavrović. Zašto? Bio je lutalica kojeg sam udomila. Perzijaneri se moraju češljati jer im ona duga dlaka stvori oklop koji neda koži disati i tako mogu uginuti. Veterinar ga obrijao. Imao je dlake po leđima, repu, i noge. Eto otud mu ime. Dlaka mu je ubrzo izrasla. taf+da je bio princ među mačkima.

Godinu dana je bio kod mene.  Samo je nestao. Dal ga je netko ukrao, jer bio je prekrasan? Što se desilo sa njim nikad nisam saznala.  I opet sam ostala tužna, bez ljubimca. Odlučila sam kupiti novog perzijanca.  Dobila je ima Mrvica, jer je bila najsitnije u leglu.. i nitko ju nije htio, a financijski mi je bila dostupna.

*

Mrvica je rasla u okolnostima koje su i ljudima ponekad uskračane.

Imala je leglo. Četiri mačiča svaki druge boje. Nešto fenomenalno. Tri sam prodala uz uvjet da me obavještavaju o njihovom razvoju. Ako mi nisu lagali mačići su došli u dobre ruke. A četvrta ženkica, crno bijela ostala je doma sa mamom. Kasnije kad je imala okot od tri mačića došla mi je Sivka.  Kad sam ju ugledala nakon okota onako prekrasnu sivu, znala sam da će ostati doma bez obzira što baš i nisam bila u sjajnim financijskim mogučnostima. A za ljubimce želim sve...  ne neki luksuz ni pretjerivanje ali da žive bez oskudice.

Sad imam tri ljubimca perzijske mace. Udomila sam još dva Borisova. Pošto je otišao u stan mački su naućeni na slobodu tražili van. Morao ih je putiti jer su mu radili štetu po stanu. Tako vani izgubljeni dok on nije došao kući bili su  ( po mom mišljenju) nesretni. Uzela sam ih doma.  Iako mi je Boris davao naknadu za hranu za njih ipak pet mačaka  nije mala stvar. Najviše je stradala crna mačka (Borisova) koju  neznam zašto svo četvoro , uključujući i njenog brata tukli su. Ona je bila izuzetno mazna i pametna. Skakala je na kvaku i visjela tamo dok se vrata nisu otvorila, potom bi ona četvorica lukavo zbrisali van.   Nažalost pregazio ju auto. Mrvicu mi netko iz susjedstva lupio i polomio joj kičmu. A njena kči, (mama od sivke) također je stradala od auta.

Ostali su mi Sivka i crni. Kad Njihovo vrijeme prođe rekla sam da više neću nabavljati ljubimce koliko god ih voljela. Vežem se uz njih, kad ih nešto snađe samo patim.  A sudeći po svemu baš ni nemam previše sreće sa kućnim ljubimcima.