U svojim mojim mladalačkim snovima ONA je uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala je o sreći i slavi jer je bila uvjerena da je  rođena za velika djela. Željela je ući u svijet onih kojima se divila čitajući njihova djela. Osjećala se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se njeni roditelji i sestre dobro osjećali.

Sanjala je svijet koji je čekao na njen dolazak. U noćima je s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nije imala prijateljicu s kojom bi mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim je djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem su odrastali. Još u vremenu dok su gradili dvorce od pjeska nisu podnosili prisutnost druge djece. U školi su sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole su se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata ih  je očekivala nemoć njihovih roditelja koji su skrivajući od njih istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak.

Noć je bila njena jedina prijateljica, njoj je povjeravala svoje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla je skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što je bila, lutalica za još nedokazanim istinama.

Jutra je zavoljela tek onda kada je osjetila ljubav u sebi jer jutra su je nosila u Rolandovu blizinu. Poslije njihovog prvog poljpca njen život je dobio novu energiju. Hrlila je ka završnom ispitu koji je za nju značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada je majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u njoj, gledala ju je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ONA je shvatila da majka nije razumjela o čemu govori. U majčinom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.

Roland ju je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao joj ih.

Ona je počela pisati ljubavnu priču koja je postala ljubavna priča o životu i smrti.

"Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila. Zadnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge. Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše.

Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće.Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog.

Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležala sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."

Roland je umro u trenutcima njihove najveće sreće i ostavio tugu u njenom zagrljaju. Ona je počela mrziti život i voljeti smrt.

"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, odnjela ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka.

Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.

Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja?

Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu."

Njen razgovor sa smrti je postao njena svakodnevica. Smrt, ta čudesna partnerica u vječnim dijalozima, joj je bivala sve bliža i sve bolja prijateljica. Njoj je povjeravala svoje misli s njom je kao nekada s rolandom razgovarala o pročitanim knjigama. ONA je bila život, a smrt se spuštala u naoćima do njenog uzglavlja da joj priča o ljepoti onostranog, da joj vrati izgubljeni zagrljaj. S njom je razgovarala i o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivala Camusove misli.

"Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila ONA. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."

Tražila je apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile, nije nikada napisala. Pisala je o apsurdima života, o tihoj smrti svoje majke sjedinjujući život i smrt u alkemijsko vjenčanje svoga postojanja

"Stajala sam pored majčinog kreveta i milovala joj lice. U njenim očima više nije bilo onog dobro poznatog blagog osmjeha. Znala sam da odlazi, smrt je već lebdjela u prostoru te male bolničke sobice. Prebacili su je iz skupne sobe siromašnih u ovu s jednim krevetom i dozvolili mi da budem uz nju do kraja. Mama se teškom mukom pokušavala nasmješiti kada sam joj podignula glavu i stavljala u usta flašicu s toplim čajem. Bila je nemoćna kao djete koje sam si tako željela. Pogladila me je po ruci i hladnoća njenih prstiju je prošla mojim tijelom. Još jedan život u mom životu odlazi u nepovrat. Ona će u meni živjeti dalje jer ja sam dio nje. Sjela sam na stolicu i promatrala njeno lice dok je ona tonula još jednom u san. Kada se probudi reći ću joj da je volim.

Misli me povedoše u noć Rolandove smrti. U svojim zadnjim trenutcima mi je poklonio život koji nisam znala zadržati. Četiri mjeseca kasnije sam izgubila plod našeg sjedinjenja jer nisam bila u stanju da prihvatim najdragocjeniji poklon koji mi je ostavio. Izgladnjela i shrvana tugom sam konačno otišla doktoru koji me je odmah zadržao u bolnici. Dječačić koji je rastao u meni je umro od mog samosažaljenja. Tada sam shvatila da su život i smrt sjedinjene u meni kao dva vječno nastajuća i nadopunjavajuća procesa.

Kada se mama probudi moram joj reči da je volim. Pogledala sam njeno lice i vidjeh otvorene oči.

Mama volim te rekoh joj te tri riječi prvi put u životu. Nasmješila se i zatvorila oči, zauvjek.

Gledala sam to drago mrtvo lice i odlučila krenuti za njom, krenuti u kraljevsvo nebesko u susret Rolandu.On već godinama čeka na mene na vratima Raja, tamo gdje prestaje stvarnost i počinje san."

I Ona je jedne Ivanjske noći preskočila vatru i  krenula tragom ljubavi. Ostalo je njeno pismo u buketu ruža položenom na Rolandovom grobu.

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik,  prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći.  Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u vrtovima Roland i ja ćemo držeći se za ruke preskočili vatru i krenuti zajedno i sjediniti život i smrt u vječnost postojanja."