Darovanje, i to darovanje za ove Božićne blagdane najteža mi je tema! Godinama sam gledala obitelji koje su izmjenjivale medjusobne nježnosti, toplinu, darove zapakirane u lijepe šarene papire, sve ono što je meni silno nedostajalo i sanjala o tome kako ću ja, kad budem imala svoju obitelj darovati im sve ono što je meni kroz moje odrastanje nedostajalo.

Kroz prethodne godine tako je i bilo! Sve što sam mogla s ljubavlju načiniti za svoju djecu, za prijatelje, poznanike, sve znane i neznane, za sve drage, činila sam od srca, kako bi i za njih Božić bio posebni dan, dan kada se daruje od srca i s velikom ljubavlju.

Predivna su bila ta Božićna jutra, puna iščekivanja, kada su djeca, još uvijek mala, sa nestrpljenjem iščekivala da se nakiti bor, i da se ispod njega poslože darovi namijenjeni njima. Godine su se smjenjivale, djeca su rasla, a kroz godine su naučili da je najvrijedniji dan ljubav, i da samo dar darovan uz ljubav, i s ljubavlju može ispuniti srce toplinom.  Dar koji može biti u raznim oblicima, a najčešće je ono što je najpotrebnije onima koje darujemo.

Ova godina mi je za Božić bila posebno teška, prvo iz razloga što tri člana moje obitelji nisu s nama i jako nam nedostaju, naročito unučica, a drugi je razlog jer smo izgubili jedno drago biće, mladog prijatelja moje kćerke, prekrasnog 22 godišnjaka koji je nažalost umro par dana prije Božića.

Što darovati nekome tko je u jednom trenutku izgubio najboljeg prijatelja, osim toplog zagrljaja, lijepe riječi, utjehe?

U tri sata u noći probudila me poruka; "Majko, ja sam ti u bolnici, prijatelj nam je imao prometnu nesreću, ovdje se molimo za njegov život. Ako si budna, molim te moli za njega, možda ga uspijemo vratiti!"

Nismo uspjeli! Sve naše molitve, sve naše želje, naša jedina želja za Božić, da nam dragi Bog sačuva život dragog bića nije nam ispunjena. Ispratili smo njegovu dušu, uz molitvu, Anđelima, među zvijezde.

Tek sad sam postala svjesna da sam svojoj kćerki, kroz sve ove godine darovala najbolje što sam imala. Toplinu, suosjećanje, razumijevanje, potrebu da pomogne drugima u najtežim trenucima...

Iako joj je i samoj bilo teško, i bila je neizmjerno tužna, cijelu je noć tješila majku preminulog mladića, držala je za ruku, pričala joj utješne riječi; "Ima Boga, neće dozvoliti da nam ga uzme...."!

Na dan sprovoda, takodjer je bila uz majku svog prijatelja, bez prestanka. Njegovoj sestri bio je rodjendan, i bila je slomljena, tužna, zbog tuge za svojim bratom! Njegova majka bez prestanka je ponavljala, ispred tijela svog sina; "Rekla si mi da ima Boga, da neće dozvoliti da moj sin ode, a gledaj ga sad gdje je...."

Svi zajedno dogovorili smo da će ovaj Božić biti drugačiji. Bez darova! Odrekli smo ih se zajednički, za potrebe onih kojima je potrebnije. Naši darovi ove godine su bili tople riječi, zagrljaj, utjeha, sve ono što smo i ovih godina nesebično dijelili, no ove godine je to bilo naročito potrebno.

Na Badnju večer, svi prijatelji pokojnog mladića skupili su se i odlučili provesti tu noć s roditeljima njihovog prijatelja. Bio je to njihov dar njima, znali su da bi to njihov dragi preminuli prijatelj odobrio i da bi ga to silno veselilo. I bio je to zaista, dar od srca, najljepši mogući dar koji se mogao nekome pokloniti. Nikome od njih nije bilo važno tog trenutka ništa drugo, nego da pokažu tim ljudima da nisu sami, željeli su da nisu tužni, ali istovremeno da zajednički podijele s njima te trenutke kada su najviše mislili na svog sina.

A što su oni dobili zauzvrat? Najljepši mogući poklon nad kojim sam i ja ostala zatečena. Naime, izgubiti sina neposredno prije najljepšeg obiteljskog blagdana, a imati toliko snage, toliko ljubavi, toliko topline u srce zaslužuje da se o tome piše, da se istakne, i da se pamti.

Majka pokojnog mladića dala je na kamene prirodnog oblika naslikati anđele, za svakog prijatelja po jednog, uz poruke anđela i sve ih je zapakirala u prelijepe vrećice zavezane mašnicama, odnijela na Badnje jutro u crkvu, zamolivši svećenika da ih blagoslovi s posebnom namjenom - da čuva sve prijatelje njezinog pokojnog sina, da oni ne bi doživjeli istu sudbinu. Darovala im je ja Anđela koji ima zadaću da ih čuva, uz poruku napisanu njenom rukom na papiriću,  jer je takvu poruku dobila od svog sina, koji je bio toliko zlatno biće da je istog trenutka kada je njegova duša napustila tijelo sigurno otišao među Anđele!

Svi smo plakali nad ovim poklonom! Nitko od nas nije smogao snage da kaže niti jednu riječ, osim da izusti molitvu za našeg dragog.....i da se divi snazi koju je njegova majka skupila prigrlivši svu djecu - njegove prijatelje!