»Ne sudi nikome
dok nisi mjesec dana
hodao u njegovim mokasinama.«
I dok sam pokušavala pohvatati klupko asocijacija koje me dovelo do ovih riječi, shvatila sam da je nemoguće govoriti o vjernosti samo iz jednog aspekta, jer se različiti aspekti isprepliću i prožimaju na mnogo nepredvidivih načina.
I upravo stoga, što nisam bila u tuđim mokasinama, razmišljam kako napisati ove retke, a ipak zadržati svoje misli i riječi onstran svake osude, pa čak i aludiranja na bilo kakvu osudu ili tek prosudbu. Živeći svoje živote imamo privilegij uvida u njih, dok istovremeno nemamo uvid, a još manje pravo procjenjivati tuđe živote. Sjećam se kako sam na to prvi puta pomislila negdje krajem osnovne škole, čitajući Anu Karenjinu i riječi s početka koje su dale nagovijestiti kako su sve sretne ljubave iste, a svaka nesretna ljubav – nesretna je na svoj način.
Još i sada pamtim, kako sam sjedeći na klupi u parku, s knjigom na svojim koljenima, podigla pogled i promatrala lica ljudi što prolaze i poigravala se mišlju, kako svatko od njih ima svoj vlastiti, mali svijet, poznat samo njemu i kako, zapravo, osim tih ljudi, pored mene prolaze i deseci različitih sudbina, nekih sretnih, nekih manje sretnih, a nekih možda i na rubu očaja.
I tako su me sjećanja odvela do jedne »Ane« koje se sjećam još iz davnih dana, premda sam mislila kako sam već odavno zaboravila njenu priču. A njena priča zaslužuje da bude ispričana. To je ujedno, poučna priča o vjernosti, i to ne samo o vjernosti uskih, partnerskih okvira na koje smo navikli, već mnogo složenija priča.
Ana iz ove priče je bila obična djevojka, koja je bila odgajana da cijeni vjernost i čuva svoje ognjište po svaku cijenu, tradicionalnih pogleda na svijet i uzor onoga što su naši roditelji voljeli nazivati »djevojkom iz dobre kuće«.
Početak njihovog zajedničkog života bio je nalik bajci. Ona mlada i razigrana, željna ljubavi, a on nježan i pažljiv do bola. Međutim, ubrzo je shvatila, da život nije bajka. I malo pomalo, s godinama je Ana počela drugačijim očima gledati na pojam vjernosti. Do tada je mislila, kako se »vjernost« odnosi isključivo na odnose među supružnicima. Međutim, na teži je način shvatila činjenicu, da i vjernost ima svoju suprotnost. I da se može biti (ne)vjeran ne na jedan, već na mnogo načina. Štoviše, ona je gotovo doktorirala na primjerima koji su nazorno pokazivali, na koliko se načina nekoga može iznevjeriti.
Vjenčanjem se Edo posve promijenio. Od njegove su pažljivosti ostala samo blijeda sjećanja, a od onog nježnog mladića pomalo se pretvarao u čovjeka goropadne naravi, koji je ostatak svog života usmjerio ka tome, da i u onim najljepšim i najboljim stvarima traži ono što nije dobro.
Kasnio bi na ručak satima, a ona bi panično pokušavala spasiti ohlađeno jelo prije nego li mu ga servira. Nije se držao nikakvih dogovora ni obećanja, i to da se ne pojavi u dogovoreno vrijeme, više nije bila rijetkost, već je postala stalnica u njihovu životu. Kada je rodila kćerku, nije došao po nju u rodilište, razočaran što nije dobio sina. Ponovno nije bio uz nju tada kada ga je najviše trebala. Sve više je izbivao iz kuće, a kući se vraćao pripit, s poznatim vonjem znoja, cigaretnog dima i vina.
U više ga je navrata pokušavala ostaviti, ali je bila na smrt prestrašena, jer joj je prijetio na tisuću podlih načina, uvjeravajući je da ne želi znati što je čeka, ako samo pokuša otići iz njegovog života.
Kada je kćerka odrasla i postala samostalna, i Ana je odlučila pronaći posao, tražeći spas od svoje privatne mizerije u kojoj je živjela.
I tada, kao u serijalu »Život piše priče«, upoznala je kolegu iz susjednog ureda, dobrog izgleda (unatoč njegovoj ne baš rosnoj mladosti), s kojim je mogla satima pričati, bez straha da će biti ismijana i ponižavana. Siniša je bio sve ono o čemu je sanjala još u vrijeme svog studija: bio je pažljiv i nježan čovjek, koji je znao prisluhnuti i onome što mu nikada nije rekla i znao je u njenim očima pročitati strah koji se javljao svakoga dana na kraju radnog vremena – strah od povratka kući i onoga što je tamo čeka.
Neplanirano i posve protiv njenih moralnih uvjerenja, Ana se zaljubila u Sinišu i uz njegovu pomoć odlučila ostaviti muža. Nije prošlo bez problema. Prepuna modrica koje joj je suprug poklonio posljednji puta te noći, kada je pobjegla iz kuće polugola i bez i jedne jedine stvarčice i novčića u džepu, vičući za njom da je obična kurva i drolja, drhteći i prestrašena krenula je put novog života. Naravno da je na sudu pokušavao ocrniti Anu, prikazujući je u najgorem mogućem svjetlu i nazivajući je pogrdnim imenima, svaljujući svu krivnju za propali brak na nju i njenu nevjeru.
Ana je u svoju obranu rekla samo jednu rečenicu: »Istina je da sam prevarila svoga muža i znam da je to čin nevjere, učinjene iz ljubavi i očaja, ali kada bih i željela, ne bih mogla nabrojati koliko puta je moj suprug iznevjerio mene tijekom svih ovih godina i teško da bih mogla reći kako je to učinio iz ljubavi i očaja, kao što sam to učinila ja.«
*
I upravo te njene riječi lijepo oslikavaju kako se sve može biti (ne)vjeran nekome. Nije nevjera samo kada se prevari partner s nekim drugim. Nevjera može imati tisuću lica i naličja.
Nevjera je ne biti prisutan kada te voljena osoba treba; nevjera je i to kada pogaziš sve svoje riječi i obećanja; nevjera je kada voljenoj osobi okreneš leđa u trenutku kada treba tvoj zagrljaj; nevjera je mnogo više od toga…iznevjeriti nekoga se može na nebrojene načine.
Ana je bila iznevjeravana punih osamnaest godina, ali ono što upada u oči jest to, da se upravo na nju bacalo kamenje, uz riječi bivših prijatelja »Kako mu je to mogla učiniti?«
Bilo je među tim »prijateljima« čak i deklariranih vjernika, kojima očigledno ništa nisu značile riječi iz Biblije:
»Neka prvi baci kamen onaj koji nije griješio!«
Bilo je i takvih koji su i sami imali veze van braka, i to ne iz ljubavi i očaja, već iz čistog sporta. Njihov je kamen letio najdalje i bolio je najjače.
Bilo je i onih koji su u tišini vrtjeli glavom, dok su prijetvorno u sebi mislili isto. Njihovi su pogledi pekli Anu poput žive vatre na potiljku, dok je prolazila ulicom.
Onih koji nisu željeli baciti kamen, bilo je jako malo. Tek šačica njih. Oni i danas prijateljuju s Anom. Ostali su vjerni njihovu prijateljstvu. Unatoč svima i unatoč svemu. I pokazali što znači vjeran prijatelj na djelu.
Siniše više nema. Ana je ostala sama, vjerna uspomeni na čovjeka kojeg je iskreno voljela i koji joj je vratio njeno izgubljeno ljudsko dostojanstvo, koje je jednom davno Edo tako okrutno i bezosjećajno pregazio.
Živi u malenoj kućici u predgrađu, ima odanog i milog labradora koji joj pomaže prijeći cestu, jer Ana više ne vidi dobro. Ponekad još čuva unučad, ili bi možda bilo bolje reći da oni čuvaju nju, jer njene su ruke svakoga dana sve slabije, a njen korak sve kraći.
*
Neka još netko kaže kako je jednostavno definirati vjernost, koja je u osnovi uvijek ista, tek je ruho u koje je odjevamo drugačije.
I ponešto sam naučila od dviju Ana, još davnih dana...da ne donosim sud o drugima, jer nisam koračala u njihovim mokasinama.