Sve bilo je jednostavno i sve bilo je lako onda, s njim. On se brinuo o svemu. Ja sam mogla sanjati. Ljubiti i sanjati. I biti stalno nasmijana, neoptere ćena, slobodna.
Jednom smo se jednostavno uputili na more, nas troje. On, ja, i naša djevojčica. Bilo je predivno. Govorio je kako je sretan i kako nas voli. I da bi mogao tako sto godina. Toga se sjećam. I sjećam se da sam ga ostavila na otoku s prijateljem. I da više nije došao natrag. Umjesto njega nazvao me njegov prijatelj. U roku pet minuta sam bila na putu do bolnice. Ništa mi više nije mogao kazati. Umro je. Nisam mogla urlikati na sav glas, iako bi mi to donekle pomoglo. Od tuge, od pritiska, od straha. Ni govoriti nisam mogla nekoliko dana. Ništa nisam razumjela. Gledala sam ljude i svijet kroz neku maglu. Sve prolazno, sve bezvezno, sve bez smisla. I ja, i oni, i moje dijete. Sve je izgledalo poput nekog filma, nestvarno. Kao u snu. Komplicirano i nerazumljivo. Ja tada nisam bila u stanju vidjeti ljepotu.
Jednom mi se javio u snu i rekao: "Ja sam dobro! Probudi se i živi!" Vidjela sam ga nasmijanog. Probudila sam se tog jutra i prihvatila ponudu za novi posao. Nestao je strah. Počela sam se otvarati i upoznavati nove ljude. I biti zahvalna za svaki dan proveden sa mojim djetetom. I biti beskrajno zahvalna za sve.
Darovala sam svu moju imovinu i krenula totalno iz početka, od nule. Naravno, da nije bilo uvijek lako, ali ne mogu kazati ni da je bilo teško. Pokazalo se da sve ima smisla. Pokazalo se da je sav ovaj moj život upravo moj odabir. I da ga takvoga mogu voljeti. I učiti iz svega proživljenog. I da nije potrebno bojati se života, ni smrti. Ionako svi idemo tamo. Kad kome bude vrijeme.
Upravo zato, naučila sam da se ne vezujem uz prolazne materijalne stvari, prolazne riječi i filozofije. A itekako osjećam povezanost i smisao svega. Sada, lako mi je biti tu, za one koji me trebaju. Lako je ustati svako jutro i krenuti na posao. Lako je zagrliti koga god stignem, a poslati osmijeh uvijek stignem svakome. Lako je pisati o jednostavnosti. Zaljubiti se ponovo i pjevati.
Iskomplicirati stvari u svojoj glavi isto nije neka mudrost. No istinska ljepota je jednostavna. Jer doživljaj ljepote je trenutak u kojem nema prostora za kompliciranje. Kompliciranje je uvijek vezano uz prošlost ili budućnost, kojih sada nema. A sada je uvijek. A uvijek je jednostavno. Osim kad se zapetljam u nebitnim stvarima. Lijepo je to znati. I otpetljati se.