Bijah tinejdžerka zaokupljena prvim zaljubljivanjima  i predivnim prijateljstvom s Radmilom..U naš mali duet uskoro smo primile Bracu  i obje se zaljubile u njega.A ne, nije to ugrozilo naše prijateljstvo,nesebično sam ga prepustila njoj i hrabro se ponekad družila u troje. Braco je uskoro krenuo svojim putem, u nova zaljubljivanja, duet je rastao u toleranciji. Kada se danas osvrnem na tu situaciju jasno mi je da je to moj prvi doživljaj ljubavi, ali ne prema Braci već prema Radmili.

Nizale su se godine i u njima simpatije, dečki  crni, smeđi i plavi, a onda je jedan crni zauzeo mjesto plavog zbog kojeg sam u zimskim noćima tužna šetala savskim nasipom. Njegovo slijepo obožavanje godilo je mojoj mladosti. Njegove mane izazivale su moju čežnju da ga promijenim i učinim sretnijim. Premlada i pretemperamentna nisam tada slutila da njega ne mogu i ne želim mijenjati, da se čežnja moje Duše probudila da bih mijenjala sebe, jedino biće koje mogu i imam pravo mijenjati. Nisam prepoznala putokaze Duše i našla sam se u braku. Ružičasti zastori iluzija ubrzo su se počeli spuštati, sačekali su početak rata da u potpunosti nestanu. Osjećala sam se mrtvom od silnih pokušaja da od njega stvorim lik kakav ja želim. U rijetkim zajedničkim danima užasavalo me buđenje pored stranca u mom krevetu. Svaki vikend sam željela razvod, svakog ponedjeljka sam izjedala sebe što želim napustiti dragovoljca veterana, vikend oca naše djevojčice. Opet su se nizale godine, izjedanje je uzrokovalo bolest i spoznaju da više nemam vremena. Vrištala sam snagom srca,vapila za slobodom iz osobnog zatvora, iz neljubavi. Željela sam mu reći da mi je žao što sam ga pokušavala mijenjati, što ne mogu stvarati zajedništvo u tolikoj različitosti, što ga nisam voljela. U tom trenutku sam shvatila da sam ga konačno počela poštovati kao suvereno Biće koje je bilo jedno od mojih najvećih Učitelja, Biće koje me kao maskirani Anđeo Svjetlosti učilo kako ću prevladati unutarnju tamu i obrasce koji su me dijelili od slobode i radosti.

Jedno davno proljeće okončala sam zatvor braka i punim plućima udahnula slobodu Života. Probuđena iz mračnog sna pitala sam se hoću li ikada na Zemlji upoznati Ljubav u svom njezinom sjaju i potpunoj bonaci. Duša me usmjeravala novim Putevima, čarobnim traganjima po svijetu Duha. Nizale su se spoznajna sjećanja kroz Reki seminare, Školu alternative, hodanja po vatri, čarobni zvuk bubnja. Naučila sam plesati s nefizičkim svijetom Anđela i razgovarati s Bićem Majke Zemlje. Učila sam Istinu o sebi, padala i ustajala. Uživala sam u trenutcima unutarnje tišine i nagovještajima bezuvjetne Ljubavi. U tihim večerima potajno sam čeznula da me takva Ljubav blagoslovi u parnerstvu s muškim Bićem. Opet su prolazile godine i u jednoj od njih, pored srčane čakre grada, susrela sam Njega, prvu osobu koju ni na trenutak, svjesno ili nesvjesno nisam poželjela mijenjati. Dijelili su nas kilometri, spajala bliskost srca i isti bljeskovi Ljubavi  doživljeni u susretu sa sferama Duha. Voljela sam naše nestajenje u smijehu i toplinu fizičkih susreta. Slutila sam njegovu potrebu da iskusi učionicu zvanu brak i prepustila ga tom iskustvu. Dugi telefonski razgovori su nestali, sjećanja na njih traju. Povremena čežnja srca  nas opet na kratko uputi jedno na drugo usprkos daljinama i životnoj svakodnevnici, tada čisto i nevino poput djece blagoslivljamo susret iz davnine i priliku da barem na kratko osjetimo bljesak bezuvjetne Ljubavi.