Često sam slušao od ljudi da su "sve dali" drugima, da su "radili" za druge, a da njima niko ne uzvraća, niko se ne brine o njima. Nije rijetkost čuti ni radnika koji kaže da je najbolje godine svog života ostavio u firmi, da je radio sve za dobrobit firme, a kad njemu zatreba neka sitnica, kao što je slobodan dan, ne može dobiti. Slično se kaže i u jednoj pjesmi:"Kuću sam sagradio, kćeri sam poudao, sinove poženio, a na sebe nikad nisam ni mislio". Zaista ima puno takvih slučajeva gdje su ljudi dali sve od sebe da usreće druge, a sebe su zapostavili, stavili su sebe u drugi plan. Najčešće se takve žrtve dešavaju kod majki koje sve što mogu učine za djecu, othrane ih, odškoluju, odvajaju od svojih usta da bi im dali džeparac i jednostavno da bi ih usrećili. A na kraju većina takvih majki ostanu same i zaboravljene. Djeca se zaposle, odsele, osnuju porodicu i nekako "zaborave" na majku i oca, zaborave one koji su im dali sve što su mogli. Ima toga zaista puno. 

A...ima li neko rješenje za one što se puno žrtvuju? Ima li neki savjet, preporuka, šta da rade?

Naravno da ima riješenje. Ali ...to je rješenje je zasnovano na mom iskustvu. Možda neko ima druge ideje, ali ja mislim da svako treba u životu da misli malo i na sebe. Naravno da radnik ima obaveze u firmi i treba da ih ispunjava. Naravno i da roditelji imaju obaveze prema svojoj djeci i trebaju se brinuti o svojoj djeci. Samo...uvijek ostaje pitanje:"Dokle? Postoje li granice toga žrtvovanja? U kojem trenutku i kada čovjek treba reći da je dosta"? 

Iako mi svi imamo raznih obaveza prema svojim najmilijima, prema djeci, roditeljima, prema firmi, prema domovini, ipak ...mi imamo obaveze i prema samima sebi. Mi smo obavezni da se brinemo i o svom zdravlju, kako u tjelesnom pogledu tako i u duševnom. Jednostavno, moramo naći vrijeme i za sebe i za svoju dušu.

Ako zaista želimo pomoći drugima i osjećamo tu obavezu, mi se prvo trebamo pobrinuti za sebe i za svoje potrebe. Jer, kako da pomognemo drugima, ako nam i samima treba pomoć?

Jedna stara izreka kaže:"Srećan čovjek sreću stvara". I zaista je tako, kad smo mi srećni i zadovoljni, onda nam je lako usrečiti i zadovoljiti druge.

Jednom davno, ljudi su pitali jednog mudrog čovjeka koliko od svog imetka da daju drugima. Mudrac je odgovorio:"Dijelite višak". 

Eto, to bi mogao biti odgovor za sve koji žele pomoći drugima, a da sebe ne zapostave. Dakle, dijelite višak svoje imovine, a to je ono što prevazilazi vaše potrebe. "Višak" se ne odnosi samo na materijalne stvari nego i na vrijeme kojeg imamo.  Ponekad imamo i viška vremena koje možemo iskoristiti da pomognemo drugima, da ih obiđemo ako su bolesni ili im nekako pomognemo. 

Da bi čovjek bio sretan mora naučiti da voli sebe, a voljeti sebe znači cijeniti svoju ličnost svoje potrebe i svoje vrijeme. Čovjek sebe može usrećiti na razne načine, zavisno od želja i potreba. Udovoljavanje nekoj želji može biti egoizam, ali ako nas nešto čini srećnim, radosnim, zašto da sebi ne udovoljimo?

 Istinsku ljubav i  pomoć drugima može pružiti samo onaj ko voli sebe, jer:"Ko ne voli sebe, ne može voljeti ni druge".