Voljela bih napisati priču. Evo pišem, a još ne znam, o čemu ću pisati.Tražim temu. Samo da izlazi iz moje glave, to što ima izaći. Samo da postane prazna. Prazna bez ijedne misli. Neću, ne želim ni jednu svoju misao... Kako su se samo te  negativne misli nastanile u mojoj  glavi? Otkud te misli: Ti ne valjaš, bezvrijedna si, niko te ne treba, ne postojiš, nevažna si, nevidljiva..?

 

Koliko samo truda da me se uvjeri da sam glupa, da sam niškoristi, netko tko samo smeta, netko tko se ne uklapa nigdje. Nema mjesta za mene, hoćeš u vlastitoj obitelji, hoćeš na poslu, hoćeš među tzv. prijateljima. Krpa, perilek, otirač za noge, to sam za njih.

 

Zašto, komu je to trebalo? Nekome tko je imao potrebu sebe povisit, sebe učinit superiornim, važnim. Porast u svojim i tuđim očima. A drugi ne postoje. Drugih nema...Ili ima.. kad se nađe u škripcu, kad ne može stalno držat masku, a da ona ne popusti i pokaže stvarno stanje iza nje...

 

Odjednom evo ti tuge, depresije, očaja, osjećaja bespomoćnosti, slabosti. Sad već traži i ogleda se ima li koga tko će ju spasiti, da se ne osjeća tako jadno. Ne mora ni pozvat, ne mora ni zovnut moje ime: Evo me, tu sam. Što boli? Što treba zalječiti, pokrpati? Evo me, ja sam tu, pomoći ću, izlječit ću, samo da se ne osjećaš tako izgubljeno, samo, loše, da se ne raspadneš po šavovima, da ne pukneš.

 

Tu sam, to je moja uloga: usluži, pomogni, napravi da sve bude kao prije. I da nitko ne sazna, da nitko ne pomisli da ta veličina, može postat tako mala i slabašna.

 

Tješim, uvjeravam, pravim društvo, ne ostavljam nikad samu. Tu sam, samo se pouzdaj u mene. Sve preuzimam na sebe, svu odgovornost i brigu. Moj jedini cilj je da tebi bude dobro, da si ti zadovoljna, sretna. Ako nisi, ako pokažeš da te i nešto najmanje muči i ne odgovara ti, ja se osjećam krivom..Kako ne znam, kako ne mogu otkriti uzrok i rješit sve tvoje probleme.?

 

Otkud mi ideja da sam ja zadužena, da sam ja tu da rješavam sve slabosti i sva neraspoloženja te žene..Ja sam, nikad viđena, nikad saslušana, tu zbog nje..Tu sam da skočim na prvi poziv, ne, na samu pomisao da će poziv uslijediti. Tu sam da se podastrijem, poduprem, dam podršku, dam sebe, svoje vrijeme, svoju mladost, sve svoje sposobnosti i vještine i da budem sigurna, mirna luka za nju.

 

Kad ojača, kad opet na lice stavi masku, ode, ostavi me, otrese me sa sebe kao prašinu s kaputa, i zauzme počasno mjesto,tron na kojem sjaji i blista, na kojem je sposobna, jaka, ona koja sve zna i sve može, koja je uvijek u pravu i visoko iznad ostalih smrtnika. Ja se povlačim u svoju rupu, ostavljena, sama, beskorisna, čekajući novi  poziv u pomoć. A dotle me nema, nevidljiva sam, nema me u njenim očima, ne čuje me, i svaki moj pokušaj, svaki moj trud da me vidi i čuje, uzaludan je trud. Slijepa, gluha za mene, ali i druge, samo zna za sebe, svoju veličinu i važnost, svoju vlast i moć, svoje interese.

 

Dokle tako, gdje je tu kraj? Pobjeći, otići, zalupit vrata, krenut u svoj, novi život. Mogu li? Što će biti s njom? Smijem li? Žao mi je nje. Znam osjećat ću se krivom. Zateturam kroz otvorena vrata, koja su uvijek i bila otvorena, izađem na svježi zrak, duboko udahnem i krenem, bez misli..Kraj, nema više, sad sam tu ja, pipam se, gledam se, smijem se i potrčim, daleko, daleko, da me ni jedna misao ne ulovi i vrati nazad. Sloboda..Slobodna sam. Shvaćam da me nitko tamo nije držao, nisam bila vezana lancima, nego pupčanom vrpcom. Trčeći, glavom bez obzira prekinula se, pukla .. Odoh, trčeći i ne osvrčući se, spašavaući sebe, svoj život i svoju Dušu.