Tad sam bio dječak i išao sam u osnovnu školu treći ili četvrti razred.

Bio sam u sobi i gledao televizor. Sjedio sam na stolici, pored prozora, a dvostruki kaiš pomoću kojeg se spuštaju i podižu roletne nalazio se u visini moje brade.

U jednom momentu, onako iz dosade, stavio sam glavu na dvostruki kaiš roletne i tako naslonjen, nastavio sam gledati tv.

Najednom, pred očima pojavio mi se mrak i par svjetlećih iskrica. Izgubio sam svijest. Odmah iza toga, osjetio sam da me nešto podiže uvis, leđima prema gore. Našao sam se u visini plafona. Odozgo, vidio sam sebe, odnosno svoje tijelo. Netremice sam gledao u samog sebe, kako ležim pored stolice.

Odjednom sam se počeo spuštati dole, prema svome tijelu, i to naglo. Osjetio sam jake trnce, kao da me neko probada stotinama igala po čitavom tijelu. Boljelo je to, skoro da sam zaplakao. Uspravio sam se, sjeo na stolicu ...i odmah mi se po glavi počeše motati pitanja: Kako to da sam odlebdio do plafona?

Kako to da sam odozgo gledao sebe?

Kako je to moguće gledati samog sebe?

Ko sam ja - onaj što je bio kod plafona i gledao ili onaj dole što je ležao pored stolice?

Razmišljajući o svemu tome, odlučio sam se - ponoviću sve to da se uvjerim. Sjeo sam na stolicu, ponovo sam glavu naslonio na kaiš roletne. Znao sam da bih se mogao udaviti, pa sam par puta provjerio, kad mi glava klone, kad izgubim svijest, hoću li pasti sa stolice.

Nakon provjere sam krenuo u akciju, sjedeći na stolici, naslonio sam vrat na kaiš i ... uskoro se desilo isto: pred očima mi se pojavio mrak, ponovo par svjetlećih iskrica i izgubio sam svijest. Odmah zatim osjetio sam kako se podižem leđima prema plafonu i na toj visini podizanje je i stalo. Odozgo sam ponovo gledao sebe, sklupčanog na podu, pored stolice. Nisam skidao pogled sa svoga tijela.

I tad sam, u tom položaju, sa plafona, čuo kako se otvaraju vrata. U sobu je ušla moja mama, jasno sam je vidio, i čim je ugledala moje tijelo na podu, protresla me i rekla: "Dijete, šta ti je?".

Istog trena, nešto me spustilo sa plafona prema tijelu. Mama me je pridigla, a ja sam osjetio jake bolove po čitavom tijelu. Ovaj put, kao da je na hiljade igala probadalo moje tijelo. Bolovi su bili strašni. Pokušao sam se uspraviti i hodati, ali sve što sam uspio je da sam se zabio u ćošak sobe i počeo plakati. Plakanje je preraslo u veoma glasan plač, urlao sam od bolova. Kad su bolovi prestali, prestao sam plakati, ali su suze, još par minuta - same tekle.

Saznao sam, na pomalo opasan način (mogao sam se udaviti), da i bez tijela ja postojim, mogu razmišljati, gledati i osjećati.

Od tada, pročitao sam mnogo literature na tu temu, i saznao sam da su i mnogi drugi doživjeli što i ja, odnosno - nakratko su napustili tijelo.

Sam doživljaj mi znači puno i za mene predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Imao sam sreću da se i praktično uvjerim da pored ovog, materijalnog tijela imam i drugo tijelo koje također vidi, čuje, razmišlja i osjeća.

Od tada sam pročitao mnogo literature na tu temu. Mnogi pretpostavljaju i naslućuju da pored ovog prolaznog, imamo i drugo, neuništivo i vječno tijelo.

A ja od tog događaja, ne pretpostavljam već "ZNAM DA NISAM OVO TIJELO"!.