Kako su to radili moji roditelji i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja...

Kad u američkim filmovima vidim scenu za punim stolom u kojoj se obitelj drži za ruke i moli molitvu zahvalnicu za Božje darove na stolu, mene uhvati nostalgija.

Kad vrhunskog svjetskog sportaša vidim kako pada na koljena pred cijelim svijetom, križa se i zahvaljuje Bogu to me jako, jako gane. Dirne me u samo srce.

U mojoj roditeljskoj kući je na zidu uvijek bilo Raspelo, Bogorodica i Anđeo čuvar. Zajednička jutarnja i večernja molitva su bile svakodnevni obiteljski obred, kao i molitva prije jela i zahvala poslije jela. Podnevni Angelus se također zajedno molio, ma gdje nas zatekao. Znali smo stajati usred žitnog polja i moliti Angelus dok je podnevno zvono razlijegalo svoj zvon preko krovova i polja.

U kući je uvijek bilo blagoslovljene vode i cijela kuća, kao i gospodarske zgrade se čistila i posvećivala za svaki veći blagdan, a na Jurjevo i na sv. Marka su se posvećivala na isti način i polja. Mala zimzelena grančica umočena u svetu vodu bi nas sve dohvatila u tim kućnim obredima. Posezalo se za svetom vodom i kad je grmilo i sijevalo, najavljujući nevrijeme.

Nismo imali puno, ali su nam srca bila puna. Jako puno smo se smijali.

Blagoslovljena svijeća i sveta voda uz krunicu su bile kraj svakog tko se razboli. Kad bi netko umro, ispraćali bi ga s molitvama i neizbježnom svetom vodom, a posvećena voštanica je dugo gorjela nakon smrti u kući koja je ispraćala neku Dušu na vječni počinak.

Nisu nas plašili duhovi umrlih i nismo imali nezemaljskih strahova i crnila.

Ako bi se po smrti i pojavljivao neki pokojnik, napravljeni su posebni obredi i ta Duša je otišla u vječni Mir i spokoj.

Za opsjednuća i egzorcizam sam čula tek kad sam otišla u bijeli svijet, kao i za druge demonske sile i negativne enrgije. Pravih tehničkih zagađenja još nije bilo, ber ne onih koja se ne bi mogla oprati vodom. Ljudi su živjeli u skladu s prirodom i prirodnim zakonima, znali su gdje nije dobro graditi kuću, znali su da vrata trebaju gledati na istok, znali su gdje treba, a gdje ne treba kopati bunar.

Jasno da smo i mi sa propovjedaonice slušali prijetnje vatrama paklenim i vragom i njegovim iskušenjima, ali mislim da je to bio samo najdrastičniji način da se čovjeka opomene na ispravno postupanje.

Redovna duhovna higijena, molitva i meditacija osiguravaju duševni mir.

Ljudi modernog vremena kao da se stide molitve.

O štetnim mjestima (čitaj štetnim zračenjima) arhitekti više ne vode računa. Urbanizacija je nasilje nad prirodom i prirodnim zakonima.

Tehnička zračenja su nam svima postala neizbježna, ja često kažem da smo omotani milijunima žica i utičnica. Tu pomažu mudro odabrane i još mudrije razmještene u prostoru u kojem živimo i radimo, biljke-čistači.

Sintetička odjeća, nezdrava hrana, previše stvari od umjetnih materijala, sve to nameće potrebu za čišćenjima i zaštitama.

Ekologija bi trebala biti prije svega povratak jednostavnosti i ispravnosti življenja.

I da, molitva nikada ne može škoditi. Ne trebamo se moliti za nešto što želimo, nego za milost, da budemo zadovoljni onim što imamo. Ruke koje mole, ne mogu zlo činiti.

Nema ni "ukletih kuća" ni "ukletih ljudi" tamo gdje jednostavnost stanuje, a i raznorazni demoni zaobilaze takva mjesta i takve ljude.

Da se razumijemo, ovo je samo priča o tome kako je nekad bilo. Današnje vrijeme nosi veliko breme raznoraznih zala i često doista potrebna drastična čišćenja i velike zaštite.