KAKO SE NOSITE S NEPRAVDOM U OBITELJI, NA POSLU I OPĆENITO U ŽIVOTU

 

Ako me išta ljuti onda je to nepravda a nepravde uvijek ima i u obitelji i na poslu i u životu općenito. A tokom sedam desetljeća nakupilo se toga i sad je teško izdvojiti jednu ili dvije nepravde.

No kako starimo tako sve više osjećam pritisak nepravde i nerazumijevanja, nekako kao da postajemo suvišni i nepotrebni pa se svatko obrecne kao da si gubav.

Kad sam bila dijete moja je mati bila švelja, a tad je postojala samo singerica a ovih modernih overloh nitko nije niti znao da postoje, pa sam ja već sa desetak godina morala ručno obrađivati sašivene dijelove haljina, sukanja ili bluza, dok su se druga djeca igrala. I tada mi je to bilo uistinu teško i imala sam užasan osjećaj da sam kažnjena. A kako sam se nosila s tim, morala sam šutiti i paziti kako obrađujem sašiveno, jer bih morala već urađeno otparati i ponovo obrađivati.

Kad sam porasla, već sam bila srednjoškolka, daju mi roditelji novac da kupim cipele. I kupim krasne cipelice sa malom potpeticom, no kako moja prijateljica nije mogla sebi priuštiti takve, došle su njezina mama i sestra k nama i ubjedile moju mamu da za mene još nisu takve cipele.

I evo nepravde, mama naredi da cipelice vratim u trgovinu i uzmem neke jednostavne. I onda šuti i odi promijeni cipele. Naravno nepravda protiv koje ne možeš. Valjda zato kupujem cipele koje često ostaju neobuvene, još uvijek u kutijama u kojima su kupljene jer sad ja odlučujem što ću kupiti, ali kud obuti sve te cipele, kad ostariš i ne ideš ni na zabave ni na velike svečanosti. Nepravda!

Dođem prije nekog vremena u trgovinu u blizini moje kuće, dođem na blagajnu platiti robu, no pojavi se čovjek i zatraži cigarete, blagajnica mrtva hlada dade cigarete i naplati, on ode i mislim sad će ipak vidjeti da sam ja na redu, ali ne, obrati se drugom kupcu a ja stojim kao spomenik i čekam red. I onda se naljutim i pitam da li zna što radi, da me prestane ignorirati jer ću iz ovih stopa zvati S......, koja je vlasnica lanca trgovina. Pogledala me i pocrvenila i poslije je bila, ne ljubazna, nego preljubazna. Možda joj nisam bila simpatična, no ona je u dućanu zbog mene, nisam ja zbog nje došla nešto kupiti.

Sve su to sitnice koje doživiš kao napad ili nepravdu prema sebi.

Iskoristila bih ovaj tekst da napišem o jednoj drugoj nepravdi, o drugoj osobi, ali suosjećam s njom kao da se događa meni, a nemam se pravo miješati niti njoj nešto sugerirati.

Dakle, Neka se zove Hana, živi u našoj metropoli, ima nešto više od osamdeset godina, udovica, bez djece, ima samo brata. Teško je pokretna. Brat ocvali „celebriti“ samo prijavljen na njezinoj adresi a inače živi u drugoj državi. Dođe povremeno, s njom jedva da progovori, samo kritizira zašto ovo ili ono nije pospremljeno a ona se jedva kreće.

Prije desetak dana je pala, povrijedila koljeno, susjedi je odvezli na hitnu, malo su sanirali ozljedu jer zbog drugih zdravstvenih problema nije došla u obzir operacija koljena i naravno poslali je kući. Nazove brata, on mrtav hladan kaže da on sada ne može i neće doći. Neka se snađe. Pri tom je valjda mislio da je dovoljno što dva puta tjedno na sat ili dva dođe jedna gospođa kao pomoć starim i bolesnim osobama.

Nepravda do neba. On je njezin jedini nasljednik, puno mlađi od nje pa po logici trebao bi i dulje poživjeti pa će naslijediti stan koji je velik, na izuzetno dobroj lokaciji.

Naravno da je nakon što mu je javila da je pala nije niti nazvao da berem pita kako je.

Nepravda s kojom se ona nosi tako što se nada da će uskoro stići brat, da će ona ozdraviti od svih bolesti i ponovo nekako ljepše živjeti. A sama je, nitko je osim jedne dobre žene ne posjećuje,  željna je razgovora i razumijevanja. Jedino društvo joj je tv i kompjuter i velika nada da će biti bolje.

Povremeno je nazovem ili ona mene čisto da čujem kako je, da makar i telefonom s nekim popriča.

Nepravdu je jako teško podnositi pa makar je to na poslu, u tramvaju ili u obitelji. Došla su neka tužna i čudna vremena kad nitko nikoga niti poštuje niti ima empatiju prema bolesnom, starom, nemoćnom, pa bio to čovjek, mačka ili pas lutalica. Udari ga nogom i otjeraj dalje......  Kalimero iz nekada popularnog crtića bi rekao TO JE NEPRAVDA.