Kako se nosim s tugom? Nikako. I zato sam se odlučila ubiti! Prije nego li to učinim dopustite da vam se obratim pismom i da se po zadnji put javim na Temu Mjeseca, oproštajnim pismom. Vidjela sam da je i članica srce najavila svoje samoubojstvo, ali za razliku od nje, ja to činim od tuge a ona od sreće i nekakve duhovne revitalizirajuće snage koju osjeća u sebi. To je lijepo i pozitivno.Ona se ima namjeru odmah reinkarnirati u neki novi lik, ja ne. Ja ću pustiti da vrijeme učini svoje, bez brzopletog srljanja iz jednog života u drugi. Treba malo stat na loptu i promisliti što se želi dalje, i da li se uopće želi dalje.

Malo sam poškicnula u tuđe Teme mjeseca i kod svih je ova tema zadržala usprkos depresivnom naslovu, vedar i optimističan duh. Treba se hrabro i odlučno boriti s njom, do kraja. Na kraju tunela uvijek grane sunašce. Nisam hrabra a još manje odlučna, i zagorčala sam vam život u zadnje vrijeme. Blatim i kaljam vaš cijenjeni ugled, petljam se gdje mi nije mjesto. A to nije u redu ni fer.

I zato sam se odlučila ubiti!

Isto tako razmišljala sam, kad već spominjem tu riječ, samoubojstvo, što li ljudi zapravo pišu u oproštajnim pismima, da li okrivljuje druge za svoju tugu, ili sebe. Upravo iz tog razloga, povlačeći paralelu, ne mogu se ne osvrnuti na samu sebe, kad sam tek, poput malog djeteta, zakoračila u svijet portala Magicus. Tako mlada, svježa, neiskvarena, naivna, željna znanja i novih prijateljstava. A pogledajte me sad! U što sam se pretvorila? U monstruma.

Kako ste to mogli dopustiti? Zar me niti malo niste voljeli? Primijetila sam da se oko nekih članova trudite iz petnih žila, a od mene ste tako rano odustali. Zašto? Je li to razlog što se niti malo nisam produhovila i postala iti malo boljom, ne uspijevajući sljediti vaše svijetle primjere. Možda me niste dovoljno dugo nagovarali, možda niste pružali prave argumente i ja vam nisam povjerovala. Eto i zato sam ostala neprilagođena, tečem usprkos svemu i usprkos svoj logici, obrnutom strujom, ostajući i dalje svoja. A može li se uopće u masi biti i ostati svoj? Dopušta li masa takvo bahato „svojtanje“? Mislim da ne. Onog trena kad sam to shvatila, to je bio početak moga kraja, prema kojem bespovratno sada tečem. Neprilagođene, treba potopiti. Potopljeni se najmanje odupiru i bespomoćno prepuštaju struji vremena. Pa kad već to niste učinili Vi, jer ipak niste uspjeli, a meni je dojadilo grcati i daviti se umirući polaganom smrću, danas ću to učinit ja.

Preuzimajući odgovornost za sva svoja djela i nedjela, isto tako, ne mogu se ne osvrnuti na vajranove riječi, izrečene ne tako davno, da sam primila oko 50-tak tuđinskih napada na moje krhko energetsko tijelo. Uzalud sam se branila, navlačeći krokodilski oklop. To su maheri koji točno znaju sve mekane i ranjive ahilove točke ljudskoga tijela. Tko to normalan može izdržat?

Kao što vidite ja mogu, ali zato, ostaje otvoreno pitanje: možda nisam ni normalna? Zbog toga imajte razumijevanja, nije da optužujem, ali krivnja nam je fifti-fifti.

Sve se mislim, a što ako dobijem nagradu na ovu bolnu temu. Je li moguće dobiti i Posthumnu nagradu? Molim da se to ipak ne dogodi, zbog bizarnosti situacije.

Eto, ne znam kakve komentare će polučiti ovaj tekst. Pozitivne ili negativne. Ma možda i nikakve. Virtualna samoubojstva, ipak nisu tako strašna, da se razumijemo. Nema tu drame, plakanja i suza. Sve je nekako fino, jednostavno, čisto, sterilno i gotovo bezbolno. Gotovo!

Jer ipak boli, boli! Tko god kaže da ne boli, laže.

Uvijek vaša saturnica…

 

Ps. Ako smijem kao posljednju želju. Željela bih emiliov osvrt u komentarima, mali epitafić…, jednostavan, običan i svima razumljiv. Onako kako samo on zna. Nadam se da će se odazvati.

Aj em vočing ju…J