„Čovjek nije uvijek sretan kad je dobar, ali je uvijek dobar kad je sretan“

                                                                                                  Oscar Wilde

Raspolaganje stvoriteljskim moćima bez božanske sposobnosti razlučivanja dobra i zla, lijepog i smislenog, ali i egoističnog i nemoralnog, često dovodi do osjećaja nezadovoljstva, straha, napetosti, stresa. Jurnjava za blještavilom, novcem, materijalnim potrebama preko svake mjere, oduzima nam trenutke smirenja, tišine, ljubavi, sreće. Bez obzira jesmo li sami akteri ili smo promatrači. U tom košmaru svakodnevice postavljamo pitanja – kako zadržati dostojanstvo, zdrav razum i volju za životom kad nas muče frustracije, nepravde, bolesti, svakodnevno nas iznenađuju nagle smrti koje ne biraju životnu dob, vrijeme i mjesto. Iako život uključuje patnju, razočaranje, umiranje i smrt, ipak nas to troši, žalosti i oduzima pravo na ljudsku radost i sreću, jer život nije utrka već odgovorno putovanje u kojem imamo pravo zastati, izabrati, osuditi, promijeniti.

       Sretni su ljudi skloniji oprostiti, pomoći drugome, bolje vladaju svojom prirodom, lakše podnose nepravde i povrjeđivanja. Nezadovoljni ljudi su skloni sukobima, u njima stalno tinja iskra zagriženosti i skloni su napadati svakoga tko naiđe, jer su im svi krivi za sve nedaće njihova vidokruga. Sve promatraju crnim, mračnim ili tužnim očima i misle da se sreća događa samo drugima. Sreća nije slučajna, a  sretan život mora svatko za sebe osmisliti. To je najvažnija zadaća u životu svakog pojedinca. Sretan čovjek voli sebe i druge. Važno je naučiti kontrolirati svoja unutarnja stanja, uroniti u dobre i loše trenutke svog života da bi mogli ocijeniti njegovu kvalitetu i izvršiti poboljšanja.

      Život oblikuje ono na što smo usmjerili pozornost, prema čemu smo usredotočeni – na obitelj, posao, zdravlje, ili na probitak, bogaćenje, podvale, ogovaranja. O tom izboru ovisi sreća pojedinca, ali i napredak društva u cjelini. Okruženje kojem pripadamo vapi za potrebom da doprinosimo kvaliteti života u granicama svojih mogućnosti i izborom prioriteta koji nas ispunjavaju kao ljudska bića koja imaju i unutarnji život, toplinu, ljubav, nadu, povjerenje, pripadanje.  Emocije nam otkrivaju jesmo li uspostavili kontrolu nad sadržajima naše svijesti. I jesmo li položili životni ispit slobodnog izbora njegove putanje.

Kada nas sustignu teški trenuci, uvijek netko gleda na nas – obitelj, prijatelji, Bog. Ne zatvarajmo njima vrata! Njihova blizina nam je potrebna i dio je sreće za kojom težimo. Imajmo oko za bitno, za detalj. Oslobodit se možemo samo mi sami kada umu dopustimo da bude odgovoran za ono što činimo, jer:

„Um je mjesto za sebe i u sebi može od pakla načiniti raj, a od raja pakao“

                                                                                                  John Milton

Bitno sam poboljšala kvalitetu svog sada već staračkog života, kada sam prestala robovati ljudima, stvarima i principima, shvaćajući kako mi malo treba za dobar život ako presložim prioritete i odmaknem se od jurnjave, zločestih, bezobzirnih  i nezahvalnih ljudi, gomile nepotrebnih stvari koje čine nered i skučenost te se oslobodim potrebe da preuzimam krivice za koje nisam odgovorna.

      Jutrima se više ne budim u grču stegnuta planovima koje moram u danu izvršiti. Umjesto toga dopuštam da mi pažnju privuku gibanja, mirisi, zvonjave, dječji glasići iz obližnjeg vrtića, pjev sjenice pod strehom, jer i to je stvarnost, a ja ju cijeli svoj život nisam primjećivala niti joj poklanjala pozornost.

Ono što ne mogu mijenjati, puštam da ide svojim tijekom, a ja se okrećem igri s mojim unucima, pisanju, slikanju, čitanju, šetnji i druženju s dobrim ljudima kojih još uvijek ima i zbog kojih sretno provodim svoje umirovljeničke dane.

      Ankica Bistrović